Božiji rob

Piše: Mustafa Bećirović

Bio jedan čovjek u našem kraju. Znao je nekoliko ašereta napamet i bio je mujezin na džumi i bajram-namazima. Imao je blagu narav i nikad niko nije čuo psovku ili ružnu riječ da je izašla iz njegovih usta.

Imao je ženu i dvoje ženske djece. Silno je želio da mu žena rodi muško dijete. Naćerav'o se dok je mladost bila plodna da dobije sina, ali mu ne bi suđeno. Svaki čovjek je u selu imao nadimak koji nije bio pretjerano ni pogrdan niti baš drag onom koga je morao do smrti nositi.

Niko nije pitan kakav nadimak želi i nije se znalo ko stoji iza toga. Selo stoji iza toga, a protiv sela se nije moglo.

Ovaj čovjek je bio beš vakat, klanjao je i noću i danju, i na žegi i cičoj zimi.

U ljetnim danima sa sobom je nosio bakrač vode, prije da ima za abdest, nego da ugasi žeđ. Zimi, kad bi išao u Gajeve da nasječe drva, čim vakat nastane, razgrne snijeg i njim istrlja lice, ruke i noge. Nije uzimao mesh, nego bi skinuo opanke i čarape, čvrsto ispletene debelim pletivom, i snijegom oprao noge do iza članaka, ko vodom.

Ne uzeti abdest kako treba, bez obzira na vremenske prilike – u selu se to doživljavalo kao bogohuljenje i poigravanje s Božijim propisima. Za mesh niko nije ni znao. Čak bi i oni koji ne klanjaju redovno ili nikako, osim džume i bajram-namaza, grdili djecu ako smandrljaju abdest.

Umalo ne otkrih ime i prezime ovog pobožnog čovjeka. Bio je poznat i po tome što bi se začas rasplakao na neki loš haber. Kad god bi se u našem kraju nekom dogodila nevolja, on bi zaplakao. Ako bi nekom umro babo, ili majka, ili, ne daj Bože, dijete, kad bi konja udario grom, kad bi nekom vukovi poklali ovce – on bi zaplakao.

Nikom nije bilo jasno kako je on najredovnije plaćao hodžarinu, kako nikad nije prošao pored mejtefske kožice na kojoj se sakupljala sergija a da nije dao papirnu novčanicu. Imućniji su na sijelima to spominjali i čudili se otkud čovjeku pare, a bio je tanke nafake i imetka.

Imao dva volića, jednu kravicu, pet-šest ovčica, uvijek po jednu jalovicu, dvije-tri njive i malu kuću od kamena i ćerpića, na dvije vode. Nikad ni od kog nije ništa pozajmio niti je kome bio dužan. Nije nikom mogao ništa ni pozajmiti. Jedino je on ljude u selu nazivao pravim imenom, a ne po nadimku. Neko mu je dao nadimak Božiji rob i to je bio najtačniji i najispravniji nadimak kojeg je bio dostojan.

Selo se nije sprdalo s tim nadimkom, nije smjelo da uvrijedi vjeru. Umalo da mi izmakne najvažnija stvar. Božiji rob nikada nije zaplakao ako bi kod njega nastala šteta u imetku. Samo bi rekao: "Fala Allahu, koji daje i uzima."
Svake godine, kad bi cigani čergaši "pali" u selo, smjestili bi se na guvno iznad kuće Božijeg roba, a on bi odmah iznio dva-tri naramka sijena za mršave konje koje smo mi, djeca, zvali Ćuzo i Škrdžo.

Potom bi im u čanku donio ječmenog brašna, bronzir mlijeka i u krpi zamotani šećer. Cigani bi znali da ne smiju ulaziti u njegovu avliju, da neće nijedan sahan okalajsati, a ni tepsiju, i da ni jedna Ciganka ne smije ulaziti na verandu sa zavežljajem u kojem nosi prljavo i slinavo dijete i tražiti da frleta i gata za koju banku. Znali su da su od Božijeg roba dobili dobročinstva onoliko koliko je bilo moguće i to su poštovali.

Božiji rob je umro neke godine u jednoj sarajevskoj mahali, kao izbjeglica, kad se vraćao s džuma-namaza. Rahmet mu duši.

Kad sam pročitao svojim mještanima ovo što sam napisao, svi su uglas rekli: "Hido!"

(Preporod.info)