Redovi za hranu u Gazi kao najokrutnije "igre na sreću"

Piše: Esad Bajić

Postoje prizori koji se ne daju smjestiti ni u politiku, ni u geografiju, ni u navijačke tabore svijeta. To su slike koje, kad jednom uđu u pamćenje, ne dopuštaju da mirno zaspimo pod svjetlima svojih ekrana.

Mnoge takve slike već duže vrijeme, unatoč cenzuri, procure s Gazinih polja smrti: mrtvi ljudi s kesom brašna u ruci, pored njih razlivena krv, tamna mrlja koja svjedoči da je metak stigao prije nego li je ubijeni Božiji rob stigao da makar utoli glad. Smrt je pretekla zalogaj.

Taj red za brašno, makar bio zadnji red u kojem taj čovjek stoji, najglasnija je optužnica protiv svega čime se hvalimo kad govorimo o civilizaciji. U tom redu se ne broje ni Istok ni Zapad, ni ideologija ni religija – samo ogoljena glad, goloruka nada i golo tijelo. U tom redu metak ima posljednju riječ. Teško je i napisati rečenicu u kojoj se iznosi istina da ljude, koje sistematski izgladnjuju, mame manjim količinama hrane kao da ih dodatno žele poniziti. Kao da ih kažnjavaju za dolazak po hranu, kao da ih ismijavaju. Mnogo je tih "kao" koji razaraju ljudski um i srce u pokušaju da pojme razloge za takvo postupanje.

I nije ovo nova priča. Prošlost pamti beskrajne redove za hranu, pod opsadama i blokadama. Pamtioci smo sličnih redova za hranu i smrti u njima, pamtioci smo logora, gladi i stradanja, ali ne znam da je ikad svijet u ovom obliku pokazao nemoć i nedostatak savjesti naspram sile koja danas ovo sprovodi u Gazi.

Jedno je prisiliti žrtvu, a drugo je prisiliti svijet da šuti na to. Svo usvojeno pravo i deklaracije, organizacije i filozofije, svi manifesti i povelje, sve to pada u vodu kao nikad do sad. Obijest i sila jede dostojanstvo čovječanstva kako je do sad rijetko zapamćeno, ako je uopšte.

Pitanje je: Je li kriva ideja ili čovjek? Levinas bi nas podsjetio da smo odgovorni za lice Drugog. Marx je obećavao svijet bez gladi, kapitalizam je obećavao tržište koje nikog neće ostaviti gladnog. Sve te misli i teorije danas su na ispitu osim one Hobbesove: čovjek je čovjeku vuk.

Šta ostaje od smisla života onome koga glad natjera da ide na metak zbog šake brašna? Ne ostaje ni ponos ni prkos – ostaje gola potreba da se preživi još jedan dan. U toj slici je sadržana surova istina da roditelj mora ostaviti dijete koje umire od gladi i otići tamo gdje isti oni koji ga ubijaju nude šaku hrane. Da bude sretan ako metak tog dana pogodi nekog drugog, a ne njega, i idući put sve ponovo.

Red za brašno u takvim mjestima nije simbol nade, nego brutalne ucjene života. Ti redovi govore o krajnjoj granici do koje je čovjek sveden u današnjem društvu. Priredili su im najokrutniju igru na sreću – svaki put kad glad natjera čovjeka da stane u red, on, zapravo, pristupa ruleti smrti. Kocka se baca: hoće li danas dobiti hranu ili metak. I oni koji organizuju ovu igru tačno znaju koliko će "pobjednika", a koliko će "gubitnika" biti. Pedeset-šezdeset mrtvih po redu – to nije slučajnost, to je kalkulacija.

Kad dođe čas u kojem taj čovjek ili ta žena više nemaju "sreće" – mrlja krvi ostaje razlivena oko njihove glave i vreće brašna, postavljajući pred svakog od nas pitanja koja se ne trebaju pisati, izgovarati – pitanja koja se javljaju u dubini uma, ali i još dublje, u srcu i duši, ako još ljudi jesmo.

Dok završavam tekst, slušam vijest o 48 ubijenih od jutra.

Kad zatvorimo oči, mi postajemo dželati toga reda. Kad kažemo: to nije moj problem – pristajemo da budemo nijemi svjedoci zločina. Zato se ne tješimo mišlju da je čovjeka pored vreće brašna ubio samo nečiji metak. Nije. Ubila ga je šutnja svijeta.

Ove slike proročanski poručuju: smisao čovječnosti je izgubljen i život ne mora ići dalje – ni moj, ni tvoj, ni ičiji. Kako god ko vjerovao ili ne vjerovao, zna: ovakvo zlo ne prolazi nekažnjeno. A, kazna ne dolazi samo onome koji zlo direktno čini...

(Preporod.info)