Ko se želi baviti fikhom mora ovo znati

Piše: Fikret Arnaut

Svi oni koji se žele na bilo koji način baviti tumačenjima islamskih propisa (ahkama), trebalo bi da imaju na umu ovo što ću prenijeti, a o čemu je pisao dr. Vehbet Zuhajli u svojoj studiji o idžtihadu.

U najmanju ruku, kada to saznamo, onda treba da pokažemo, s naše strane, veliko poštivanje učenjacima mudžtehidima, koji su svoje živote proveli u memljivim ambijentima biblioteka, bdijući nad knjigama.

Stoga, ponavljam, da se zapamti, da za tumačenje islama nije dovoljno samo imati nekoliko hadiskih zbirki.

Šartovi - Uvjeti idžtihada

Prvi muslimani, Arapi, su razumijevali kur’anski i hadiski tekst bez poteškoća. Njihova prirodna čistoća i istančana osjetila za smisao i značenje arapskog jezika im je uveliko pomogla na tom planu. Zatim, prisustvo Božijeg poslanika Muhammeda, a. s., i njegovo pojašnjavanje Allahove poruke, uslovilo je da se nije osjećala potreba za postavljanje šartova, uvjeta za idžtihad. U idžtihad su se upuštali u vrlo rijetkim prilikama.

A nijedno stoljeće, od početka islama do danas, nije bilo bez mudžtehida. Idžtihad čuva kontinuitet i aktuelnost Božijeg zakona, šerijata, i daje mu fleksibilnost kojom može da odgovori svim novim izazovima i naprecima modernog doba. Islam, kao takav, koordinira sa svim što je pozitivno i konstruktivno, svakako ako se ne kosi s jasnim kur’anskim izrazom niti s postavljenim šerijatskim pravilom (kaide-šeri´ijje) u temeljima vjere, moralu i osnovama islamskog komuniciranja (muamelat).

 Međutim, kada se otupila oštrina pronicanja u tajne arapskog jezika i kada su ljudi počeli da gube osjećaj razumijevanja duha islamskog zakona (šerijata) ukazala se potreba za postavljanjem općih pravila (regulatora) za idžtihad i uvjeta, utemeljeno na islamskim izvorima, za bavljenje njime.

Treba napomenuti da to nije učinjeno radi ograničavanja pojedinaca na legitimno bavljenje idžtihadom ili tjeranje ljudi od idžtihada, nego je razumljivo i sasvim normalno da ne može o određenoj naučnoj oblasti govoriti niko, osim stručnjaka u toj oblasti.

Zbog toga je bilo neminovno da se postave uvjeti koje bi morao ispuniti svako ko bi se želio baviti idžtihadom. Općenito, ovi uvjeti se sastoje iz poznavanja arapskog jezika, šerijatskih izvora (mesadir) i šerijatskih nakana (mekasid). Islamski juristi postavljaju slijedeće šartove, uvjete idžtihada:

1. Poznavanje arapskog jezika.

Prvo što je neophodno mudžtehidu je poznavanje arapskog jezika, jer su glavni izvori islama (Kur’an i sunnet) objavljeni na arapskom jeziku. Onaj ko ne razumije arapski jezik, taj ne može razumjeti propise islama. Posebno se mora poznavati gramatika arapskog jezika, stilistika, zatim stilske figure u arapskom jeziku (poređenje, metafora i dr.) te općenitost (âmm) i specifičnost (hass) izraza.

Treba napomenuti da se ovdje ne misli da mudžtehid mora biti ekspert u arapskom jeziku, kao što su bili Sibevejh, Halil, El-Asmei, El-Džurdžani, te da mora poznavati sve finese arapskog jezika. Ne, nego je dovoljno ono osnovno što smo spomenuli, kako bi razumio tajne i nakane arapskog jezika i da razlučuje opći tekst (amm) i specijalni (hass), ezoteričnost (batin) i egzoteričnost (zahir) teksta, zbilju i prenesena značenja. O tome iscrpno govori El-Gazali u svome djelu "El-Mustasfa".

3. Poznavanje ajeta koji govore o propisima (ajatul-ahkam)

Kur’an je osnova iz koje se razvija šerijat. Stoga je neophodno da mudžtehid poznaje ajete u kojima se izričito spominju propisi. Ne uslovljava se njihovo pamćenje, nego je dovoljno imati uvid u te ajete, razumijevajući njihovo značenje, jezički i terminološki. El-Gazali, Razi i Ibn el-Arebi navode da ima pet stotina ovakvih ajeta.

Što se tiče jezičkog značenja ovih ajeta, to se postiže kao što je spomenuto u prethodnom uvjetu, učenjem arapskog jezika. A što se tiče poznavanja ovih ajeta u terminološkom značenju islamskih jurista (fakiha), podrazumijeva se poznavanje načina izraza.

Kao npr. poznavanje: (ilela) skrivenih mahana i značenja koje djeluju na propise; načina izraza koji upućuje na značenje; terminoloških izraza „dilaletul-išare“ (kada izraz upućuje na nešto drugo, a ne na ono što je spomenuto izrazom na prvi pogled (dilaletul-ibareh i dilaletul-iktida); općenitosti i specifičnosti izraza (amm i hass), mušterek, mudžmel, mufessir, mubhem i dr. Jedna od najtežih oblasti metodologije fikha jeste savladati ovu terminologiju.

3. Poznavanje hadisa koji govore o propisima (ehadisul-ahkam) 

Misli se na jezičko i stručno poznavanje poruka hadisa, kao što je rečeno i za Kur’an. Ne uslovljava se pamćenje svih hadisa, nego da bude u mogućnosti da se posluži sa tim hadisima, da mu budu pri ruci. Treba da poznaje zbirke hadisa i vještinu nalaženja hadisa u tim zbirkama. Ovaj uvjet je neophodan, jer sunnet upotpunjava Kur’an, pojašnjava ili postavlja nove propise koji nisu spomenuti Kur’anom. Ibnul-Arebi Maliki, spominje da ima oko 3 hiljade ovakvih hadisa (hadisul-ahkam) hadisi o propisima. Također, treba da poznaje vrste hadisa i da može da razluči sahih (ispravni) hadis od mevdua (apokrifnog) ili daif (slabog) hadisa.

Treba da poznaje oblast hadiske nauke džerh ve tadil (pouzdanosti ili nepouzdanosti prenosioca hadisa). Mudžtehidu je dozvoljeno da se posluži rješenjima povjerljivih učenjaka iz ove oblasti kao što su: Buhari, Muslim, Begavi i drugi muhaddisi. Ako je mudžtehid našao da Buhari kaže za neki hadis sahih (ispravan) i da su prenosioci sika (pouzdani), nema potrebe da sam ponovo istražuje oko tog hadisa. On može direktno da se posluži tim hadisom u donošenju propisa.

4. Poznavanje derogacije, derogiranog i derogirajućeg (nasih i mensuh) 

Derogacija postoji u Kur’anu i sunnetu. Kako bi se donijeli ispravni propisi, neophodno je poznavati mjesta derogacije u Kur’anu i sunnetu, jer ako bi mudžtehid izgradio propis na dokazu koji je mensuh-derogiran, tj. dokinuta je njegova važnost, takav propis bi bio nevažeći (batil). Dovoljno je mudžtehidu da posjeduje knjige u kojima su naznačeni derogirani i derogirajući ajeti i hadisi i da ih upozna, kako bi se prema njima ispravno postavio u izvođenju propisa.

5. Poznavanje mjesta idžma’a (situacije u kojima su se mudžtehidi suglasili na određeni propis)

Mudžtehid treba da poznaje dotično, kako ne bi idžtihadio o onim pitanjima u kojima je došlo do saglasnosti mudžtehida. To mu pomaže da ne iznese mišljenje suprotno većini.

U fikhskim knjigama je označeno po kojim pitanjima su se mudžtehidi složili. Svaki mudžtehid treba da poznaje ta pitanja.

6. Poznavanje kijasa (analogije)

Mudžtehidu je potrebno da ovlada vještinom baratanja kijasom. To podrazumijeva da treba naučiti uslove za kijas i sastavne dijelove kijasa te poznavati illet (pravni razlog) u dvije stvari.

Naime, kada je jedna zabranjena Tekstom (Kur’anom ili sunnetom), analogno njoj, zbog zajedničkog faktora (illeta), zabranjuje se i druga, njoj slična.

Kijas je temelj idžtihada, pa onaj ko ne poznaje kijas, ne može se baviti idžtihadom.

7. Poznavanje usuli fikha (metodologije fikha)

Usuli fikh je glavni stub i osnova idžtihada na koju se naslanjaju ostali njegovi djelovi.

Dokaz na kome se zasniva određeni propis, upućuje na njega na određeni način, pa stav prema propisu može biti: naredba (emr) ili zabrana (nehj), posebnost (hass) ili općenitost (amm).

A to je moguće upoznati jedino kroz oblast usuli fikha (metodologija fikha).

8. Spoznaja šerijatskih nakana (mekasid-šer´općijje)

To znači da se mudžtehid pridržava općih ciljeva koji su postavljeni šerijatom. Jedno od pravila, postavljenih šerijatom, jeste da opći interes ima prednost nad individualnim interesom i na to treba da pazi mudžtehid pri donošenju propisa.

Ako mudžtehid pronađe tekst na kome počiva određen propis, treba da ga razumije u skladu sa šerijatskom nakanom. Kao što je h. Omer razumio da je sankciona mjera za prijestup krađe – sječenje ruke, cilj, nakana čuvanje tuđe imovine, pa zato nije primijenio ovu kaznu na prestupnike one godine kada je vladala glad, jer čuvanje ljudskog života ima prednost nad čuvanjem imovine.

9. Poznavanje vremena u kome živimo

Idžtihad je usko vezan uz ifta (davanje fetvi). Da bi mudžtehid izdao fetvu, potreban je još jedan uvjet, koji je puno važan, a to je poznavanje situacije za koju se traži fetva, poznavanje psihičkog stanja onoga koji traži fetvu i općenito poznavanje vremena u kome živi.

Neophodno je poznavati aktuelnosti vremena u kome živi mudžtehid. Sa životnim iskustvom o potrebama vremena, lahko će iznaći rješenje koje će biti u skladu sa šerijatskim odredbama i interesima čovječanstva.

Ako neko bude idžtihadio, a prethodno je ispunio sve navedene uvjete, onda će njegov idžtihad biti priznat u šerijatu. U tom slučaju, vjernici su dužni da postupaju po tim rješenjima. A ako neko bude idžtihadio, a ne ispunjava navedene uvjete, onda se takav idžtihad ne prizna i odbacuje se zato što je proizišao od osobe koja nema pravo da se bavi idžtihadom.

Takvi obično presuđuju po svojim nahođenjima i postižu neke svoje zamišljene ciljeve. Nema sumnje da se protiv takvog uplitanja u idžtihad treba boriti, jer je on protiv istine koju je objavio Uzvišeni Allah, dž.nš., koji kaže: I da sudiš njima prema onome što ti objavljuje Allah i ne slijedi njihove želje (El-Maide, 48).

Spomenuti uvjeti se odnose na mudžtehida mutlaka (apsolutni mudžtehid), a što se tiče idžtihada u pojedinačnim mes’elama, tada se uslovljava samo onoliko koliko je potrebno da bi se donio propis o nekoj mes’eli. Ovo mišljenje navodi imam El-Gazali. 

(Islam.ba)