Imamski poziv u javnom i medijskom prostoru

Meho-ef. Šijivo, voditelj Odjela za hatabet, vaz i iršad Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini obradio je temu “Imamski poziv u javnom i medijskom prostoru”, koju je predstavio na simpoziju “Imamski poziv danas – obrazovni, institucionalni i društveni izazovi”.

Simpozij je održan 8. i 9. oktobra u Sarajevu, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, u organizaciji Muftijstva sarajevskog, Uprave za obrazovanje i nauku Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Sarajevo.

Tema “Imamski poziv u javnom/medijskom prostoru” nerazdvojivo je povezana s otvorenim pitanjem koncepta imamskog poziva u savremenim društvenim uvjetima i pred nadolazećim mogućnostima i izazovima.

Odgovor na pitanje kako danas razumijevamo i određujemo imamski poziv definira pravac pozicioniranja imama u javnom prostoru i medijima. Ako imamski poziv reduciramo na tradicionalnu formu vjersko-uslužne djelatnosti, uloga imama u javnom prostoru bit će proporcionalna njegovom simboličkom društvenom angažmanu i utjecaju. Međutim, ako imamski poziv određujemo kao vjersko, duhovno, odgojno-obrazovno, socijalno-karitativno, intelektualno-etičko i predvodničko djelovanje, njegova uloga u javnosti bit će utjelovljena u savremenom vjerskom lideru i autoritetu. To znači da je ta uloga društveno vidljiva i mjerljiva u aktivnostima širokog javnog i medijskog spektra.

Prezentacija zvaničnih stavova Islamske zajednice

Mi smo se, u institucionalnom smislu, opredijelili za koncept misije u kojoj je imamski poziv javan i transparentan, jer je i Ustavom Islamske zajednice propisano da djelatnosti u Islamskoj zajednici, osim načelima zakonitosti i odgovornosti, podliježu i načelu javnosti. Štaviše, u dijelu Ustava koji regulira obaveze i prava pripadnika Islamske zajednice navedena je odredba po kojoj pripadnik Islamske zajednice ima pravo “da bude obaviješten o radu organa i ustanova Islamske zajednice”.

S obzirom na to da djelatnosti Islamske zajednice podliježu načelima javnosti, naše javno komuniciranje mora vjerodostojno odražavati univerzalne vrijednosti koje zastupamo, uključujući i dostojanstveno izvršavanje našeg imamskog poziva.

Protokolom o medijima Rijaseta Islamske zajednice iz 2009. godine normirane su procedure i nadležnosti u prezentiranju zvaničnih stavova Islamske zajednice u javnosti.

Precizno je propisano koji su to zvaničnici Islamske zajednice koji prezentiraju njene zvanične stavove:

1. predsjednik Sabora Islamske zajednice,

2. predsjednik Ustavnog suda Islamske zajednice iz djelokruga njegovog rada,

3. reisul-ulema Islamske zajednice,

4. zamjenik reisul-uleme,

5. šef Kancelarije reisul-uleme,

6. član Rijaseta po odobrenju reisul-uleme,

7. fetvai-emin,

8. rukovodilac Službe za odnose s javnošću (po novoj sistematizaciji radnih mjesta, to odgovara poziciji savjetnika reisul-uleme za odnose s medijima).

U daljem tekstu Protokola o medijima navodi se da rukovodioci stručnih službi, ureda, direkcija i centara Rijaseta Islamske zajednice na medijske upite mogu iznositi stavove o konkretnim operativnim pitanjima iz djelokruga rada i nadležnosti svoje službe.

Primjena ovog protokola u praksi pokazala je očigledne prednosti, ali i subjektivne interpretacije njegovih intencija. S jedne strane, protokol je sužavao prostor svim zaposlenicima Islamske zajednice, pa i imamima, da se samoinicijativno pojavljuju u medijima, te je teoretski minimizirao mogućnost iznošenja ličnih i subjektivnih mišljenja i stavova u ime Islamske zajednice. Precizirano je ko i o čemu može javno govoriti kada je u pitanju zvanično predstavljanje Islamske zajednice.

Međutim, isticanje stručne nadležnosti kao određujućeg i legitimirajućeg faktora za nastupe u medijima poslužilo je kao najčešći izgovor zaposlenicima Islamske zajednice i imamima za neučestvovanje u određenim medijskim programima.

Optimalan koncept komuniciranja s javnošću

Da bi se izbjeglo pojavljivanje u medijima, dovoljno je za određeni medijski poziv proglasiti se nenadležnim, što posebno važi za nastupe koji zahtijevaju intelektualno angažiran pristup. Apstiniranje od javnosti pod bilo kakvim formalnim izgovorima svojevrsna je autocenzura. Ponekad je dovoljno zatvoriti se u samonametnute okvire stručne nadležnosti pa sebi uskratiti izuzetno važno pravo legitimnog i legalnog glasa o pitanjima općeg dobra i javnog interesa. Bez proučavanja i praćenja stanja javnosti te traženja mjesta u komunikaciji nema ni širenja islamske misli. Bez artikuliranog javnog mnijenja Islamska zajednica neće biti u stanju nositi se s demokratskim procesima koji utječu na pluralizaciju društva i na osobni ljudski izbor.

Islamska zajednica je, zahvaljujući društvenoj angažiranosti naših uglednih alima, do sada pronalazila modele kompetentnog javnog predstavljanja o stručnim i osjetljivim vjerskim i društvenim temama. Kao ilustraciju možemo navesti tekstove rahmetli profesora Fikreta Karčića o nošenju burke i poligamnim brakovima ili tekstove dr. Enesa Karića o radikalnim i medijski isforsiranim narativima o Novoj godini i o propagandističkom pamfletu o sabiranju Kur’ana.

Kompetentno mišljenje u javnom prostoru naših alima o određenim vjerskim i društvenim pitanjima ponajviše osluškuju i priželjkuju upravo imami koji se u džematima gotovo svakodnevno suočavaju s konkretnim pitanjima koja ne dozvoljavaju površne i improvizacijske odgovore.

Uprava za vjerske poslove, uprkos respektabilnom akademskom i kadrovskom potencijalu Islamske zajednice, sve teže pronalazi kompetentne učesnike u dijaloškim emisijama koje se emituju na elektronskim medijima javnih emitera. Nastupati u medijima i iznositi stav o različitim društvenim i etičkim temama, po svemu sudeći, nije atraktivno i primamljivo kao, primjerice, angažman u svojstvu vaiza ili predavača u ceremonijalnim programima.

Otvoreno i dalje ostaje pitanje kako pronaći optimalan koncept odgovornog komuniciranja s javnošću, u kojem se podjednako prevenira praksa “slobodnih strijelaca” koji nastupaju lično, ne obazirući se na zvanične stavove Islamske zajednice, kao i konformistički odnos prema javnosti koji minimizira značaj javnog komuniciranja. Odnosi s javnošću trebaju predstavljati most između unutrašnje perspektive organizacije i njenog vanjskog pozicioniranja. Obavještavanje javnosti predstavlja planiran i kontinuiran napor da se ostvari i održi dobra volja i uzajamno razumijevanje između organizacije i ciljne javnosti.

Interno komuniciranje

Postojeći normativni okvir Islamske zajednice, koji regulira odnose s medijima i javnošću, u pogledu slobode govora nije restriktivan. Naprotiv, on svojim sadržajem i propisima štiti ugled i dostojanstvo imama. To se ponajbolje vidi iz sadržaja Etičkog kodeksa za vjerske službenike Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Obratimo li pažnju na član 19, koji propisuje pravila ponašanja na društvenim mrežama, primijetit ćemo da ono što na prvi pogled izgleda ograničavajuće, zapravo doprinosi zaštiti integriteta, ugleda i časti svakog zaposlenika, kao i ugleda institucije Islamske zajednice u javnosti.

U stavovima 3, 4. i 5. člana 19 kaže se: “Vjerskim službenicima se zabranjuje podržavanje javnih negativnih komentara koji se odnose na organ službe Islamske zajednice ili vjerske službenike koji u njoj rade. Bilo kakva nezadovoljstva sa službom, drugim vjerskim službenicima, pretpostavljenima ili organom službe Islamske zajednice ne smiju se iznositi u javnosti. U slučajevima iz prethodnog stava vjerski službenik dužan je iste rješavati interno, unutar organa Islamske zajednice.”

Jedna riječ iz posljednjeg stavka zaslužuje da bude dodatno naglašena – interno komuniciranje. Sa stanovišta izgradnje povjerenja i podizanja kvalitete našeg međusobnog komuniciranja, bez kvalitetne interne komunikacije nema minimalne kohezije među zaposlenima niti je moguće izgraditi istinski osjećaj pripadnosti zajedničkim ciljevima i vrijednostima.

Unutar organa i ustanova Islamske zajednice, kao i u postizanju ravnoteže između interesa pojedinaca i grupe, potrebno je sagledati koliko i na koji način je kod nas zastupljeno interno komuniciranje. Je li naša međusobna komunikacija isključivo profesionalna i administrativna, ili uključuje i razmjenu ideja, stavova, programa te njegovanje duha saradnje i harmonije u zajednici?

Podizanjem svijesti o značaju internog komuniciranja i praktičnom primjenom dijaloga unutar institucija mogu se u značajnoj mjeri izbjeći kontraproduktivni istupi na društvenim mrežama. Nerijetko svojim statusima neki uposlenici Islamske zajednice javnost opterećuju nizom tema o kojima džematlije i pripadnici zajednice nemaju ni potrebna znanja ni kompetencije.

Društvene mreže nisu adekvatan medij argumentiranog i dijaloškog komuniciranja s javnošću. Na njima se, umjesto meritornog dijaloga, komunikacija u pravilu odvija pro et contra, za i protiv. Najčešća posljedica takvog komuniciranja jeste polarizacija javnosti, grupisanje istomišljenika i anatemisanje neistomišljenika. Ko na društvenim mrežama ima aktivne, lojalne i disciplinirane pratioce, njemu za iznesene stavove nisu potrebni objektivni dokazi i argumenti. Društvene mreže su rasadnici pamfleta, a nad pamfletom se istomišljenici zlobno naslađuju i pamfletiste tapšu po ramenu, ostavljajući im zaljubljene komentare. Osim toga, društvene mreže pokazale su se kao idealan medij za širenje panike i lažnih vijesti. Ubacivanje lažnih vijesti u društvo isto je što i distribucija lažnog novca – da bi ih se prepoznalo, treba biti budan, procjenjivati izvor i logično zaključivati, a za to obični svijet često nema ni volje ni vremena.

U teoriji komunikacija cilj internog komuniciranja jeste informirati zaposlene o njihovim poslovima i organizacionom okruženju, pomoći im da razumiju organizaciju i njene politike, te graditi povjerenje i zajednički identitet koji podstiču angažman i povećavaju efektivnost. Bez kvalitetne interne komunikacije nema ni minimalne kohezije među zaposlenima niti istinskog osjećaja pripadnosti zajedničkim vrijednostima.

Važan korektivni glas u javnosti

U medijskim nastupima moramo biti svjesni temeljne misije Islamske zajednice, definirane u članu 6 Ustava Islamske zajednice: “Islamska zajednica se stara za ispravno razumijevanje i življenje islama i osiguravanje uvjeta za prenošenje emaneta. Cilj Islamske zajednice je da svi njeni pripadnici žive u skladu s islamskim normama. Cilj Islamske zajednice ostvaruje se promicanjem dobra i odvraćanjem od zla.”

Prisustvo imama u javnom i medijskom prostoru, s obzirom na temeljnu misiju Islamske zajednice, podrazumijeva se. Suvišno je dovoditi u pitanje svrsishodnost njihovih medijskih nastupa kada se god ukaže adekvatna potreba. Imami svojom društvenom ulogom i etičkim usmjerenjem predstavljaju važan korektivni glas u javnosti. Oni su protagonisti i zaštitnici teze da su vjera, duhovnost i moral javno i zajedničko dobro koje pripada svima i ne može se pretvarati u privatno dobro.

Neuvjerljivo zvuči žalopojka da za afirmaciju temeljnih ciljeva Islamske zajednice, uz postojeće društveno-političke okolnosti i pristrasna medijska izvještavanja, nedostaje slobode govora kao nužnog okvira za misijski rad.

U Indeksu ljudskih sloboda, objavljenom 2024. godine, koji su publikovali američki, kanadski i njemački instituti, Bosna i Hercegovina zauzima 72. mjesto i predstavlja najviše rangiranu zemlju s većinskim muslimanskim stanovništvom u svijetu. Malezija je sljedeća, na 77. mjestu.

Specifičnost imamskog poziva nalaže da u javnom i medijskom diskursu njegujemo i izgrađujemo standarde institucionalne odgovornosti, kao i postupanja u skladu s normativnim aktima koji reguliraju medijski nastup službenika Islamske zajednice.

Svaka vjerska organizacija koja pokušava inicirati pozitivne promjene u društvu mora, barem načelno, posjedovati strategiju odnosa s javnošću koja se zasniva na istini i međusobnom razumijevanju. Imami su dosadašnjim medijskim nastupima pokazali da svojim autoritetom, znanjem i harizmom, naročito u lokalnim zajednicama, mogu biti nosioci pozitivnih promjena, kreatori javnog mnijenja i vjerodostojni predstavnici Islamske zajednice. Snaga javnog mnijenja ne smije se potcjenjivati i treba nam biti putokaz kako razumjeti javnost, prilagoditi joj se, informirati je ili zadobiti njenu naklonost. Sposobnost da se to ostvari predstavlja ozbiljan test našeg liderstva.

(Preporod.info)