Ahmo Hasić, preživjela žrtva strijeljanja u Branjevu: Gledao sam na hiljade mrtvih tijela

Ahmo Hasić, 16. jula 1995. godine, preživio je strijeljanje više od 2.000 Bošnjaka na farmi Branjevo. Preminuo je 2019. godine, u 82. godini života. Iza njega je ostalo jedno od najpotresnijih svjedočanstava o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici.

Hasić je bio svjedok pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, na suđenju protiv ratnih zločinaca Radislava Krstića, Vidoja Blagojevća, Dragana Jokića, Vujadina Popovića i drugih. Svjedočio je o tome šta je preživio nakon ulaska VRS-a u Srebrenicu, 11. jula, pa sve do 24. decembra 1995. godine, kada je razmijenjen.

Naime, Ahmo Hasić je u Potočarima, gdje se sklonio nakon pada Srebrenice, odvojen od svoje porodice, četvero unučadi, žene, kćerke i snahe, i zatočen u jednoj "kući u blizini". Trinaestog jula je s ostalim zatočenicima iz te kuće, "u koloni od sedam autobusa", prebačen u OŠ "Vuk Karadžić" u Bratuncu.

Zatvoren u jednoj od učionica, s još oko šezdesetak zarobljenika, Ahmo je prilikom svjedočenja u Hagu opisao kako je "izvođenje i ubijanje" zatočenika trajalo neprekidno. "Jauke i krike" prekidali su rafali, a onda bi nastupilo kratko zatišje – "do novih izvođenja". Iz njegove sobe izvedeno je "šest ili sedam" uglavnom mlađih muškaraca.

Zatočenicima je 15. jula 1995. godine rečeno da će biti odvedeni u Tuzlu, ali su umjesto toga autobusi krenuli u pravcu Zvornika, nakratko prešli u Srbiju, vratili se preko Drine i dospjeli do druge škole, u mjestu Pilica. U učionici u koju je zatvoren, prema svjedočenju, bilo je 12 maloljetnih dječaka, dok su najstariji zatočenici imali i po 80 godina.

– Bilo ih je starijih, sigurno do 80 godina. To je sigurno, 100 posto. A djece je bilo od 15-16 godina jer su pitali koji ima od 15 i od 16 godina. 'Hajd', kaže, 'ovde, postrojite se da vas vidim!' Bilo je nešto oko 12 djece od 15-16 godina – kazao je Hasić u svom svjedočenju.

Sutradan ujutro, 16. jula 1995. godine, zatočenicima su vezane ruke i autobusima su prebačeni na farmu Branjevo, oko dva i po kilometra udaljenu od škole.

– I, ovako, kad smo išli, hoćemo na jedno brdašce, čuju se gore neki rafali. I kad smo došli do te pucnjave, autobusi su se zaustavili. Kako stadoše, vrata se otvoriše. Kada je izašlo pola, onda su nas zaustavili, nisu dali dalje. Ja sam ostao u drugoj polovici. Gledam, otjeraše ih dole jednom stazom. Crni se po njivi, mrtvi. Kad je to završeno, onda su došli opet. Ja sam izašao – svjedočio je Ahmo.

Srpski vojnici u maskirnim uniformama, kako ih je Hasić opisao, napravili su špalir i psovkama zatočenike "pratili na polje koje se crnilo od leševa".

– I samo kad smo došli tude, bila je komanda, kaže: "Okreni leđa, okrenite leđa!" Mi smo leđa okrenuli. Mjesto "pali!", bilo je "lezi". Ali to nije ni izreko, rafali su sasjekli. Ja sam pao odmah, a tako su pali i ovi, momentalno, ko rafal kad sasiječe. I rafali kad su se utišali, onda jedan pita: "Ima li ko živ?" Jedan kaže: "Imam ja." A drugi kaže: "Imam ja, haj me ubij!" I ovaj je prešo samo po jedan metak. Gotovo. Ljudi mrtvi. Ja mislio bi li se javio. Neću. Ako ne mognem skinuti s ruku, onda ću se javiti, neka ubiju i mene. Ako skinem s ruku, onda neću se javljati, pa dokle mogu, borit ću se – stoji u Ahminom svjedočenju.

Dok je ležao među ubijenim, izbrojao je da je na gubilište dovedeno još “sedam kolona” zatočenika.

– Sedam kolona tu su još dovezli. Ja sam tu ležao. Metak sipa oko mene, sa svih strana, dole ispod nogu, iznad glave, sa strana, ali u mene, srećom, ne udara nijedan. I tako sam ležao otprilike još sedam kolona su pobili. Poslije su oni otišli kao na odmor. Otišli su prema kući gore dje su dolazili autobusi. Tu su sjedili u hladovini, odmarali. Ja sam pokušao mogu li s ruku skinuti ili da potrgam. Srećom da sam skino s ruku, opet sam nabio na ruke, pa sam lego opet potrbuške, jer znam, patrola će dolaziti. Tako sam ležao – dodao je on.

Pošto se pred zalazak sunca uvjerio da vojnika više nema, Ahmo Hasić je uspio da skine povez s ruku i pobjegne u šumu.

– Skočio na noge, pa šta bude. Dolje sam po mrtvima gazio i po zemlji i gledao sam gdje ću stati, al' gazio sam po mrtvim dosta – prisjetio se on.

Nakon što se uspio spasiti, Ahmo je iz šume gledao na mjesto gdje su strijeljani Bošnjaci.

– Više nema nikoga, sve je mrtvo. Između hiljadu, hiljadu i po, tu sam ocijenio da je tu pobijeno. I mi smo iz tog žbunja, trnja, izašli tamo na drugu stranu, suprotno. A kad smo izašli tamo, i tamo su mrtvi po njivi – dodao je Ahmo.

Narednih desetak dana tumarao je okolnim brdima, a onda je ponovo pao u ruke VRS-a i 26. jula 1995. je, s grupom od tridesetak zarobljenih Bošnjaka, u pratnji Crvenog krsta, prebačen u logor u Batkoviću. Razmijenjen je "u posljednjoj turi", 24. decembra 1995. godine, nakon pet mjeseci zatočeništva.

Godine nakon rata Ahmo je proveo u Špionici (Srebrenik). U Špionici je i preselio, gdje mu je i klanjana dženaza.

Ahmi Hasiću su u genocidu u Srebrenici ubijena dva sina i dva brata. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici u Pilici i ukopani na groblju u Potočarima.

(O.K./Preporod.info)