Srebrenica nije narativ i tema za kompromis, makar iz oka ispao

Piše: Nedim Hrbat

Na tridesetu godišnjicu genocida nad Bošnjacima, 11. jula 2025. godine, novinska agencija Anadolija objavila je tekst pod naslovom Srebrenica 30 godina poslije: Selektivna pravda i dvostruki standardi Zapada koji su razbili Jugoslaviju.

Iako naslov sugerira na seminarski rad iz međunarodnih odnosa, sam tekst liči na ono što jeste – montirani diskurzivni manevar, urednički poduhvat koji prodaje geopolitičku analizu, a isporučuje reciklirani beogradski narativ i pažljivo zakrivljeni pogled na regionalne odnose.

U tekstu, koji potpisuje urednik vijesti za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru i koji bi, zbog simbolike datuma i historijskog značaja događaja, morao demonstrirati krajnju terminološku preciznost, izostavlja se riječ genocid – presudna, pravno utemeljena, sudski potvrđena i historijski neporeciva – te se primjetno zamjenjuje pojmovima zločin i masakr.

U kontekstu državne novinske agencije, koja djeluje unutar jasno kontrolisanog institucionalnog okvira u kojem svaka zarezna pauza ima političku temperaturu, prostor za brzopletost i slučajnost je vrlo uzak, rečenice ne klize iz podsvijesti, a presudne riječi ne ispadaju zbog žurbe.

Genocid nije riječ kao ostale, nije termin narativne slobode, nema sinonima, nije zamjenjiv. To je pravna kategorija, historijska konstanta, moralni imperativ i civilizacijska crta razdvajanja između svijeta koji priznaje zločin i onoga koji ga želi pregovarati.

Zato se takva terminološka zamjena, tačno na dan kada je ta riječ moralno i politički neizostavna, može tumačiti samo kao jasna politički programirana retorička operacija, hladno sračunata, jasno usmjerena i nimalo originalna.  

Kada takvo poricanje dolazi s mjesta moći, pozicije u međunarodnoj redakciji koja djeluje s državnim legitimitetom, onda više ne govorimo o mišljenju, nego o uređivačkoj liniji s političkim implikacijama čija se poruka jasno čita i koja neumoljivo podsjeća na glasove iz Beograda i decenijske obrasce negiranja i revizionizma.

S obzirom na takve rekonstrukcije, ali i činjenicu da je tekst i danima nakon obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici dostupan na portalu Anadolije, bez izmjena, ne može se ignorisati ni mogućnost šireg političkog signala.

Možemo, naravno, ostaviti prostor i nadi da se ne radi o političkoj poruci, s obzirom na to da su turski zvaničnici jasno i precizno artikulisali svoj stav o Srebrenici, bez zadrške, pa i nedavno, na godišnjicu genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Kako god, tekst je i dalje tu.

No, nije to jedini "urednički zaokret" i kompromis na koji, u ovom tesktu, poziva autor.

On, naime, eksplicitno optužuje Bosnu i Hercegovinu da je, navodno, okrenula leđa susjedima, da je malo naučila iz vlastite historije, jer i dalje "sanja o pripadnosti Zapadu", da izbjegava formalni dijalog sa Srbijom "zanemarujući potrebu za regionalnom saradnjom" te da joj je potreban reset i "rješavanje sporova sa susjedima kroz direktan dijalog i kompromis".

Ovaj zahtjev nije samo suštinski netačan već je i politički manipulativan te predstavlja školski primjer drske inverzije stvarnosti. To je ono što ga čini opasnim, ne samo politički nego i simbolički, jer žrtvu stavlja u funkciju destabilizacije.

Vrhunac tog misaonog konstrukta ogleda se u autorovom zaključku da će Bosna, bez takvih napora, ostati zarobljena "u stanju zastoja", stalno eksploatisana za strateške interese Zapada, dok Bošnjaci i Srbi ostaju "zarobljeni u neriješenim sukobima."

U verziji na turskom jeziku čak stoji: "Bosna i dalje sanja o pripadnosti Zapadu, dok svjesno odbija zvanični dijalog sa Srbijom i zanemaruje nužnost regionalne saradnje. Bosni je potreban novi početak. Stabilna budućnost moguća je jedino kroz suočavanje s realnošću, otvoreni dijalog sa susjedima, uzajamno razumijevanje i kompromis. Bez iskazivanja takve političke volje, zemlja će i dalje ostati zarobljena u političkom i društvenom ćorsokaku."

Ovakav zaključak se temelji na selektivnom zaboravu osnovnih činjenica – da Bosna i Hercegovina nije počinilac genocida, nije agresor, nije država koja negira potvrđene sudske presude, slavi zločince i sabotira procese tranzicione pravde. Sve to, kontinuirano, institucionalno, nekažnjeno, čine političke strukture susjedne Srbije i entiteta RS.

U tom kontekstu, optužiti Bosnu za nedostatak saradnje i volje za kompromisom nije samo cinizam već otvoreno poniženje, retorički čin koji vrijeđa inteligenciju živih i čast mrtvih.

Ovlašno svesti odgovornost za rat tek na "strategije Zapada", bez imenovanja konkretnih nalogodavaca, počinilaca i političkih struktura koje su kreirale genocid, nije analiza konteksta, nego svjesno preusmjeravanje pažnje sa zločina i konkretnih počinilaca na geopolitičku maglu.

Ima taj čin i svoje sponzore, naravno, i svoje pomagače, i svoje klimoglavce iz međunarodne zajednice, ali nijedna geopolitička nijansa ne poništava preciznu strukturu odgovornosti, koja ima svoja imena, datume, komande i egzekutore.

Cijeli tekst objavljen na, do sada bliskoj novinskoj agenciji Anadolija, funkcioniše kao pažljivo komponovan pokušaj da se ratna odgovornost delegira maglama geopolitike, da se presude spuste na nivo narativa, a činjenice uvale u relativistički mulj ili, kao što to obično biva u vremenima strateške šutnje, podvedu pod privremeni nesporazum među "bližnjima".

U toj logici, istina više nije obaveza i odgovornost, nego pregovaračka stavka, nešto što se ne priznaje, već usklađuje, prema potrebi i kontekstu.

Ali, postoje stvari o kojima se ne pregovara i trenuci kada se šutnja ne računa u takt, već u kapitulaciju. Bošnjaci bi kazali, postoji linija preko koje se ne prelazi, "makar mi iz oka ispao".

(Preporod.info)