Marš mira je težak, pretežak

Piše: Sedin Salić

Oni koji su Marš mira pratili na ekranima kažu da je učesnicima ove godine bilo teško zbog kiše. Zbog vrelog sunca ili ledenog vjetra. Zbog natopljenih nogu ili mokrih šatora. Zbog blata na dijelovima trase koji nisu uređeni ili tvrdog asfalta na dijelovima koji jesu. 

Nije Marš zbog toga težak.

Nakon nekoliko sati hoda po kiši, uzimajući vruć čaj, u Kamenici sam, da započnem razgovor, empatično upitao jednog sijedog gospodina je li teško. Počastio me blagim osmijehom kojim se pogleda dijete koje ne razumije osnove materije.

– Niko ne puca sada na nas – blago je rekao.

Nisam umio nastaviti razgovor jer mi je, blagom čehrom i kao olovo teškom rečenicom, još jednom osvijestio da se nalazim u podnožju brijega na kojem su bili postavljeni tenkovi, prage, mitraljezi, minobacači... Čekali su da se prema Drinjači počnu spuštati oni koji su prethodne zasjede preživjeli i okupili se na Udrču.

Čekali su na ovom brdu zločinci da njihove žrtve uđu u varljivu sigurnost šume. Pucali su nasumično po krošnjama iznad njihovih glava. Na stablima se granate aktiviraju i rasprše smrtonosnu kišu gelera po onima koji su tražili spas, bilo gdje.

Taj blagi pogled, kroz tanku zavjesu pare vrućeg čaja, me vratio na stazu Marša.

Marš je muzej!

Sitne neugodnosti lahko odvrate pažnju, pa žuljevi dođu kao pilula za zaborav, u onim momentima kada postane pretežak teret misije Marša.

Za veliki teret potrebno je puno ljudi koji će poturiti pleća. Teret bi možda bio lakši kada bi nas bilo više.

Valjda se zbog toga svake godine procjenjuje koliko nas je ovaj put. Zbog toga je važno je li nas pet ili šest hiljada. Ili, daj Bože, osam!

A hodamo da se sačuva sjećanje na svaku osobu koja je ubijena u tim šumama. A jednako je važno, pa možda i važnije, čuvati i sjećanja onih koji su preživjeli Marš smrti 1995. godine, jer sve ih je manje u koloni.

Tražim ih, svaki put, kao biserne školjke, da preuzmem dragocjeni teret. Najčešće hodam sam, čak i kada sam s grupom ili familijom, jer ih je tako lakše uočiti. Najčešće su i oni sami ili u vrlo malim skupinama.

U koloni se trudim zapamtiti svaku riječ koju podijele. Godinama pokušavam i snimiti što više tih sjećanja, ali čim se ukaže mikrofon, osjeti se promjena osjećaja s druge strane. Nije isto kada te neko želi bratski iskreno saslušati ili kada te snima jer mu je to posao. Mislio sam da bi snimljena sjećanja došla do više ljudi. Da u nekom muzeju trebaju biti predstavljena i sačuvana. Mislio sam tako, dok nisam konačno shvatio: pa Marš je muzej!

Svaka stopa, svaki korak je cigla u spomeniku stradanja onih koji su progonjeni i ubijani gdje god se stiglo: u šumama, tvornicama, školama, kućama, UN  "safe havens" zonama.

A nije dovoljno samo hodati njihovim stopama. Nije smisao Marša u hodanju (izgleda da je i to neophodno napomenuti!).

Nije to planinarenje, izlet niti ekskurzija (čak i to mora biti rečeno!).

I nije dovoljno samo znati koliko i ko je pobio ljude čijim stopama hodamo. A zna se. Znamo imena svih presuđenih ubica. Znamo i brojna imena onih koji su se sakrili u susjednoj Srbiji ili administraciji entiteta Republika Srpska. A oni znaju imena ostalih ubica. 

Nije dovoljno registrovati imena ili broj žrtava genocida jer se životi ne mogu brojati ili mjeriti. Nije dovoljno pobrojati ili snimiti. Treba pamtiti!

Hodamo ovim Putem Života, Mira ili Smrti, da se ne zaboravi da su ljudi živjeli svoje živote dok nisu primorani da ih spašavaju bježeći kroz šume. Hodamo, i nije to teško.

I da, ove godine je bio težak Marš. Bio je težak svake godine, ali ne čini ga teškim kiša, blato ili vrelo sunce.

Težak je za objasniti onima koji ne hodaju.

(Preporod.info)