Šest obaveznih domaćih destinacija za bošnjačku porodicu

I dok svake godine gledamo kako hiljade turista svijeta dolazi u Bosnu i Hercegovinu da bi se upoznali s njenim ljepotama, historijom i kulturom, moramo se ozbiljno zapitati: šta je s nama?

Kako to da drugi dolaze da traže ono što mi sami zanemarujemo? Zar nije vrijeme da vlastitu domovinu stavimo na prvo mjesto i ljetni odmor iskoristimo za ono što je daleko više od turizma: upoznavanje, vezivanje i identifikaciju s vlastitom zemljom, njenom poviješću, vjerom i kulturom?

Opsada Sarajeva: Svjetska priča o kojoj mladi ne znaju dovoljno

Sarajevo je grad koji gotovo svaka bošnjačka porodica barem jednom posjeti. Djeca ga upoznaju već na školskim ekskurzijama, odrasli ga doživljavaju kroz njegove mahale, kafiće, džamije i živopisnu atmosferu. No, Sarajevo nije samo glavni grad, ono je srce jedne historijske priče o otporu, o opstanku i o narodu koji je odbio nestati. Stranci će naše mlade generacije u inozemstvu pitati za tu priču, prije nego za Baščaršiju i ono što smatramo jedinstvenim za Sarajevo i samu Bosnu.

Najbolji način upoznavanja mladih generacija s tom velikom pričom, zbog koje mnogi dolaze u Bosnu, jeste kroz posjetu Tunelu spasa. Iako svaka porodica tokom izleta obiđe Baščaršiju i kulturne znamenitosti, ono što Sarajevo čini zaista jedinstvenim jeste ta priča o otporu, a najveći simbol te priče je Tunel spasa.

Tunel, iskopan ispod piste Sarajevskog aerodroma tokom 1993. godine, bio je jedina arterija koja je povezivala opkoljeni grad s ostatkom slobodne teritorije. Danas, pretvoren u memorijalni centar, taj tunel nudi neponovljivo iskustvo, ne samo kao fizički prostor nego kao svjedočanstvo genijalnosti, ustrajnosti i hrabrosti jednog naroda. Ako porodica posjećuje Sarajevo po drugi put, tek nakon posjete Tunelu spasa, treba krenuti prema Baščaršiji, odakle se laganom šetnjom može doći do Šehidskog mezarja Kovači i muzeja “Alija Izetbegović”.

Konačno, uspon do jedne od sarajevskih tabija, Žute ili Bijele, omogućava pogled koji sve stavlja na svoje mjesto. Gore, gdje se Sarajevo pruža pred očima, postaje jasno kako je grad bio stegnut u smrtonosni prsten. I tek tada, posmatrajući dolinu iz ptičije perspektive, sve “sjeda na svoje mjesto”: granice opsade, domet snajpera, strateška važnost pojedinih tačaka, ali i veličina poduhvata otpora.

Ovaj redoslijed – od Tunela, preko Baščaršije, mezarja, muzeja, pa sve do tabije – ne služi samo kao turistički raspored. To je duhovno i intelektualno putovanje kroz simboliku opstanka, ljubavi prema domovini i odgovornosti prema historiji. Oni koji su već posjetili Tunel, a nije suvišno posjetiti ga svakih par godina, imaju na raspolaganju i druge muzeje i lokacije za koje su možda čuli kroz priče o odbrani, ali ne znaju gdje se nalaze i šta su, u suštini, značili za ovaj grad i samu odbranu grada od srpskog agresora.

Mostar: Više od Starog Mosta

Za mnoge bošnjačke porodice, Mostar je već poznata destinacija. Posjeta Starom mostu, šetnja čaršijom i pogled na Neretvu su prizori koji ostaju u sjećanju. Međutim, Mostar nije samo mjesto lijepih slika. Njegova vrijednost za bošnjački identitet i historiju mnogo je dublja od razglednica.

Upravo zato, posjeta Mostaru treba uključiti i ona mjesta koja svjedoče o duboko ukorijenjenoj bošnjačkoj prisutnosti u ovom gradu, kao i o otporu pokušajima da se grad podijeli. Iako se u javnosti često govori o podijeljenom Mostaru, suštinski, on se nije dao podijeliti zahvaljujući građanima koji su to odbili, koji su ostali, sačuvali život, vjeru i zajednicu.

Mjesta poput Bišćevića kuće i Muslibegovića kuće govore upravo o tome. Kroz njih se može razumjeti kakvu su ulogu u životu grada imale bošnjačke porodice, kako su živjele, šta su stvarale i kakve su vrijednosti prenosile. To nisu samo stare kuće, to su dokumenti u kamenu i drvetu.

Značajnu ulogu u tom razumijevanju imaju i muzeji, a ovaj put ističemo „Bosnaseum“, muzej koji prikazuje historiju Bosne i Hercegovine, s posebnim fokusom na Mostar. Kroz artefakte, fotografije i izložbene postavke koje obuhvataju period od srednjeg vijeka do savremenog doba, Bosnaseum pomaže posjetiocu da shvati Mostar, ne samo kao grad nego i kao tačku kontinuiteta bošnjačke kulture i naroda.

Za mlade ljude, koji tek formiraju svoj odnos prema domovini, ovakva posjeta je neprocjenjiva, njihov osjećaj pripadnosti i ovom dijelu domovine postaje konkretniji. Mostar, dakle, ne smije ostati samo kaldrma i suveniri. On mora postati podsjetnik da su i ovdje ljudi koji vole svoju zemlju, rade za nju, a čuvali su je u najtežim vremenima. Svaka porodica koja ga posjeti treba imati u vidu da se identitet ne gradi samo na pričama, udžbenicima i ponosu već i na znanju. Stoga, koliko znamo o Mostaru i Hercegovini? Mostar je destinacija s koje je lahko otići do Tekije u Blagaju i Počitelja, gdje slika ovog dijela domovine postaje jasnija i srcu i umu bliža.

Šeher Banja Luka i Kozarac: Učenje kroz prisustvo

Uodgoju i obrazovanju mladih generacija ne postoji zamjena za neposredno iskustvo. Posjeta ključnim destinacijama širom Bosne i Hercegovine nije luksuz niti samo puko putovanje – to je odgojna dužnost, ulaganje u svijest mladih da njihova domovina nije apstraktan pojam, već živi prostor ispunjen dubokom historijom, duhovnošću i kulturnim slojevima koji se ne smiju zaboraviti.

U tom svjetlu, Banja Luka i Kozarac zauzimaju posebno mjesto. Riječ je o krajevima čije je bošnjačko i

multietničko naslijeđe pokušano izbrisati sistematskim i ideološki vođenim djelovanjem. I upravo zato – tamo moramo ići. Da se podsjetimo, ali još važnije, da poučimo.

Banja Luka, iako danas administrativno središte entiteta, nikada nije prestala biti bosanski grad. Bošnjačko prisustvo u ovom šeheru starog kova – nekoć ispunjenom medresama, tekijama, džamijama, hanovima – nije nestalo, već je planirano izbrisano. Tokom agresije devedesetih, srušeno je svih 16 džamija u gradu, ne u ratnim sukobima, već mirnodopskim aktima nacionalističke politike – tiho, ali temeljito, kako bi se prekinuo svaki trag bošnjačkog identiteta u ovom prostoru.

Danas su Ferhadija i Arnaudija džamija obnovljene. Njihova ljepota i duhovna snaga svjedoče ne samo o historiji već i o nepokolebljivosti vjere i kulture. Kastel, stara tvrđava uz Vrbas, govori o višeslojnosti ovog grada, a šeher – stari dio Banje Luke s prepoznatljivom bosanskom arhitekturom – još uvijek čuva mirise jednog davno prekinutog života.

Odlaskom u Banja Luku, naša djeca ne upoznaju samo zgrade i ulice, oni uče o procesu zatiranja i potrebi pamćenja. Oni hodaju tamo gdje se mahrama nekada smatrala prijetnjom, a danas ponovo postaje znak dostojanstva i povratka duha.

U blizini, Kozarac stoji kao simbol otpora, povratka i obnove. Unatoč strašnim ratnim stradanjima, logorima i pokušaju potpunog etničkog brisanja, Kozarčani su se vratili i ovo je mjesto idelano za posjetu ljeti kada, uslijed prisustva ogromnog broja bošnjačke dijaspore, oživi. Stoga, ovo mjesto bi trebalo biti obavezna destinacija, a uz nju ide, naravno, spomen-mezarje u Kozarcu koje, na sličan način kao u Srebrenici, daje uvid u povijest Bošnjaka ovog kraja. Kozarac navodimo kao obaveznu destinaciju naročito ako porodica nastavlja putovanje prema Krajini, našoj slijedećoj obaveznoj destinaciji.

Evropska oaza: Ljepote Krajine

Krajina, biser sjeverozapada naše domovine, omeđen rijekama, planinama i jedinstvenom tradicijom, često je nepravedno bio na marginama interesa, i političkog, i medijskog, a nažalost, i porodičnog. Zato ovaj tekst poziva: Krajina mora biti obavezna ljetna destinacija svake bošnjačke porodice.

Bez obzira na to hoćemo li posjetiti Cazin, gdje nad gradom bdije stara džamija kao simbol vjerskog i kulturnog trajanja, ili Bihać, koji s pravom nosi epitet jednog od najljepših gradova na vodi u ovom dijelu Evrope, jedno je sigurno: Krajina ne ostavlja ravnodušnim. U Bosanskoj Krupi rijeka stvara riječne otoke i prirodne bazene, koje mnogi smatraju jednim od najljepših skrivenih bisera Bosne.

Ono što posebnu pažnju zaslužuje jeste činjenica da su lokalne zajednice, udruženja i entuzijasti iz Krajine, u vremenu kada su svi drugi napuštali domovinu, stali i rekli: „Nećemo pustiti da sve propadne.“Upravo su oni, kroz promociju prirodnog i kulturnog turizma, oživjeli regiju koja je godinama trpjela posljedice političke i ekonomske zapostavljenosti. U tom procesu, turisti, prvenstveno iz arapskog svijeta, odigrali su važnu ulogu. Desetine hiljada njih svake godine dolazi u krajiške gradove kako bi uživali u ljepoti Une, domaćinskoj atmosferi i tradicionalnoj bosanskoj kuhinji. Krajina je tako, zahvaljujući njima, postala simbol prirodnog bogatstva Bosne i Hercegovine u međunarodnim turističkim krugovima. Postavlja se jednostavno, ali bolno pitanje: Ako oni dolaze u Krajinu da je, diveći se, upoznaju – šta onda mi čekamo?

Našoj djeci trebamo pokazati da Bosna nije samo Sarajevo i Mostar. Trebaju osjetiti Krajinu, identificirati se s ovim dijelom domovine kako bi uvidjeli da je njihova zemlja lijepša nego što mogu steći dojam iz medijskih natpisa i komentara.

Jajce i Travnik: Srednjovijekovni dio povijesti koji se ne smije zanemariti

Putovanje bošnjačke porodice Bosnom nije potpuno bez posjete Jajcu i Travniku. Te dvije destinacije ne predstavljaju samo geografske tačke na karti, nego su živi svjedoci historijskog kontinuiteta bosanske državnosti i identiteta, od srednjeg vijeka do savremenog doba.

Jajce, podignuto na temeljima kraljevske Bosne, priča priču koju ne smijemo zaboraviti, priču o posljednjem bosanskom kralju, o vlastelinskim dinastijama, o otporu, o identitetu koji je postojao prije dolaska Osmanlija, prije vremena Austro-Ugarske, pa i prije moderne borbe za nezavisnost u 20. stoljeću. Svaki kamen ovog grada svjedoči o državnosti koja se ovdje ne rađa tek 1992, nego mnogo ranije, i to moramo prenositi mlađim generacijama.

Nije zanemariva ni činjenica da je upravo u Jajcu održana sjednica AVNOJ-a 1943. godine, koja je neupitno jedna od najvažnijih događaja za Jugoslaviju, ali i samu Bosnu i Hercegovinu. Ta borba protiv fašizma i nacizma, uz sve svoje historijske složenosti, jeste sastavni dio narodnooslobodilačke tradicije koju mladi trebaju upoznati.

Osim toga, Jajce je grad koji zadivljuje svojom prirodnom ljepotom. Jedini je grad u Evropi s monumentalnim vodopadom u samom centru. Plivska jezera, mlinčići, guste šume i šetnice su tu da historijski čas bude ispraćen i odmorom. Na putu ka Jajcu, logična i neizostavna stanica je Travnik. Njegove šarene džamije, stari grad koji se uzdiže nad čaršijom... sve to svjedoči o jednom posebnom vremenu, vremenu kada je Travnik bio vezirski grad, središte Bosanskog vilajeta, ogledalo osmanskog prisustva koje je u mnogo čemu oblikovalo kulturu i duh ovdašnjeg čovjeka. Zato Jajce i Travnik nisu samo gradovi koje treba posjetiti, to su muzeji pod nebom. Narod koji ne poznaje svoju prošlost ili se odriče nekih dijelova, lahko postaje plijen onima koji mu žele oblikovati budućnost.

Čas tužne historije: Svijest i savjest

Kakva je to bošnjačka porodica koja je obišla evropske gradove, sve ljepote Bosne i njene historijske gradove, a nije posjetila Srebrenicu? Tamo gdje nišani mnogo ili sve govore. Posjeta Memorijalnom centru u Potočarima nije samo još jedan izlet, to je moralna obaveza svakog Bošnjaka i svake porodice koja želi svoju djecu učiti ljudstvu, patriotizmu, istinskoj ljubavi prema domovini i svakom čovjeku.

Ovaj kompleks, pored mezarja, obuhvata i muzejske postavke s video i audio svjedočenjima, dokumentima, artefaktima i prikazima svakodnevnog života prije i tokom genocida. Ovdje svaka fotografija, svaki predmet, svaka tišina ima svoju poruku. I dok hiljade turista iz cijelog svijeta dolaze da se upoznaju s tim kako se počinio genocid u julu 1995, najvećim zločinom na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, ne možemo sebi dopustiti da izostanemo s ovog trajnog časa historije.

Za mlade generacije, pa i za nas odrasle, dovoljan bi bio i samo jedan hod kroz mezarje, uz bijele nišane, da shvatimo dubinu tragedije i visinu odgovornosti koju imamo. Jer Srebrenica nije samo prošlost, ona je opomena, amanet i pitanje: šta činimo da se to više nikada i nikome ne ponovi?

Nažalost, živimo u vremenu kada se nastavni planovi sve više čiste od istine, a javni prostor sterilizira od sjećanja. Mnogi misle da mladi znaju dovoljno, ali istina je suprotna. Ne može se govoriti o dostojanstvu i patriotizmu bez poštovanja prema onima koji su ubijeni samo zato što su se zvali kako su se zvali i što su vjerovali u Bosnu, zemlju u kojoj ima mjesta za sve, bez obzira na vjeru, naciju ili porijeklo.

Srebrenicom ne želimo plašiti mlade generacije, naprotiv, želimo ih osnažiti. Želimo ih naučiti da je dostojanstvo u sjećanju, snaga u istini, a budućnost u odgovornosti. Posjeta Srebrenici ne donosi samo tugu već i jasnu poruku: da pravda, iako spora, mora biti dostižna, da mir nije datost, već se za njega bori i on se gradi istinom, i da se sloboda ne podrazumijeva, već se čuva pamćenjem.

(Elvedin Subašić/IIN Preporod)