„Džaba ti fakultet“ svjetski je standard – 1. dio

Piše: Faris Suljić

Uprkos odricanju, nominalnom i sistematskom, od religijskih dogmi i okretanju prema nauci (ili naučnoj doktrini u koju spada nihilizam i ateizam kao „spiritualno“pokriće), sablasna je spoznaja da živimo u globalnom društvu koje iz dana u dan sve veću skepsu ima prema nauci.

I ne samo prema nauci, naučnim principima i naučnim otkrićima, nego prema principima smislenosti (metafizike) u svijetu. Stvara se dojam da je čitava sekularizacija, u biti, samo zamjena izgleda oklopa društva, dakle vanjštine kod ljudi, njihove površne indentifikacije i nazivi za ubjeđenja koja i dalje nisu širokogrudna.

Što će reći, nisu ljudi nužno prosvijetljeniji, samo se tako deklarišu. I dalje jedni druge stavljamo u koševe na ideološkoj osnovi, i dalje veoma mali broj ljudi istinski uživa od prekomjernog rada većine, i dalje većina stvara mehanizme preko kojih sebe drži u inferiornijoj poziciji naspram vlastodržaca i elite, i dalje ljudi ideale društva (naučnu doktrinu umjesto religije) previjaju i prelamaju kako bi ostvarili uskogrudni lični interes.

Iako današnje mase svetkuju nauku, ljudi, mada više nesvjesno, ali dakako svojim bićem, kao da sve više sumnjaju u paradigmu uzročno-posljedičnog univerzuma – što je stvarni znak primitivizma i manjka čistog razuma.

Ovo se može razgranati u veliki broj drugih smjerova, sve jedan problematičniji od drugog – one što nose moralne, društvene, naučne, ili koje sve već ne, konotacije. Ovo smo mi u Bosni najslikovitije osjetili raspadom Jugoslavije, kada se rasparčao jedan čitav svijet, od njegovih vrhovnih ljudi, do samih temeljnih ideja – kao i svih vidnih i sentimentalnih aspekata, sve je spaljeno.

Valutu koju si nekada štedio, preko noći niko više u svijetu ne priznaje kao postojeću. Kuću kojoj si sprat posljednjim parama podigao, nadajući se blago iritantnim, ali svakako dragim koracima unuka, spalio je pripadnik vojske koju si porezima i sam finansirao ili druge kojoj si vjerovao do zabijanja noža u leđa sredinom rata. Ljudi, kojima je na tako nasilan, nepredvidiv i brz način sve oteto, su prirodno veliki skeptici u paradigmu isplativosti dugoročnog ulaganja u realnost (vjerovanje da će ikakvo planiranje i oslanjanje u životu biti uzrok manifestacije isplativosti).

Međutim, ispostavit će se da upravo zbog tog susreta s golom realnošću, možda mi imamo i najrealniji pogled na svijet. Ako smo malo nageti na skepticizam, onda smo opravdani prostom činjenicom da dolazimo iz države koja prolazi tranzicijski period, kao i to da smo Božijom intervencijom preživjeli genocidne težnje osvajača s obje strane.

Ono što je strašnije od naše vječito podignute obrve i namrgođene čehre na životne (ne)prilike, je to koliko ljudi iz društava relativno netaknutih ratom u Evropi lebde u zraku i žive u nekim proizvoljnim fantazijama o realnosti. Ljudi iz podneblja u kojima su ih životne prilike poštedjele strahota i golgota rata i pada sistema, sami ruše temeljne principe pojimanja realnosti i progone sebe a litice direktnim padom u distopiju ili u društvo koje teži distopiji.Prve naznake ovih, za zdravog čovjeka, vrtoglavih pretpostavki o životu, jer ruše temelje znanja i zdrave pretpostavke o strukturi realnosti, vidio sam tokom svojih studija filma u gradu Levangeru. Sam grad je bio nadrealan, to što daje dojam da je na kraju svijeta, što je tako mali i beznačajan, a opet pun studenata koji vršljaju naokolo.

Stvari nisu izgledale kako treba iz dva ugla: prvo iz stavova i ponašanja studenata, kao i profesora, a drugo iz činjenice da Levanger nikada nije i neće postati mini Hollywood – usko su povezane ove dvije stavke. Prvo, išli smo na fakultet filma na kojem se film uopće nije tretirao kao nauka, a to studentima nije bilo sumnjivo. Naprotiv, svi su zaplesali kolo ludila, čiju je svirku vodio fakultet i profesori.

Svi smo stekli dojam da je film ono što ti od njega napraviš, da nema svoju definiciju, granice i uslove, već je do te mjere otvoreno da ga definišeš dok ga praviš. Ovo je notorna neistina, ali niko to nije propitivao niti ludilo da ideš na fakultet koji propagira da oblast zbog koje ideš na fakultet nema postulata, ne može se napredovati u njemu te nema mjerila za dobro i loše u kvaliteti. Tako su prošle tri godine u kojima se napraviše tako nebulozni projekti, da me je hvatala jeza i napadi panike svaki put kada bih bio izložen njima. Ispunjeni su nepoštivanjem realnosti preko anuliranja etabliranih filmskih tehnika, kao i vrstom tema koje su se obrađivale.

Konsekvenca nevjerovanja u film kao nauku je dovela do toga da se u realnom filmskom svijetu nijedan od tih projekata ne može rangirati, jer ne prati uspostavljene filmske postulate. To dovodi do stvarnosti da Levanger, mali grad s opremljenom filmskom akademijom, u Norveškoj, koja se ubraja među najbogatije države na svijetu, ne može postati kuća filma.

Filma nema bez finansija, ozbiljne filmske industrije, također, nema bez ozbiljnih finansijskih sredstava i kanala – a Norveška sjedi pored njih i gleda u njih „k’o tele u šarena vrata“.

(IIN Preporod)