Pojam "žrtve" između vjere i zločina: Teološka refleksija o genocidu u Srebrenici

Piše: Muris Begović

Uvod

Dana 11. jula 2025. godine obilježava se 30 godina od genocida u Srebrenici. Cilj ovog teksta nije detaljno objašnjavati istorijsku pozadinu, jer je ona većini poznata i lahko dostupna. Umjesto toga, ovdje se kritički promišlja o upotrebi pojma "žrtva". Decenijama se govori o 8.372 "žrtve". Ali, postavlja se pitanje: Čije su to žrtve? Od čega su oni zapravo stradali?

Ovaj tekst pokušava problematizirati pojam "žrtve" u kontekstu genocida u Srebrenici, iz teološke i etičke perspektive. Refleksije su rezultat interdisciplinarnog promišljanja – između religije, historije, ljudskih prava i ličnog sjećanja.

Jednako važan aspekt je i perspektiva preživjelih i porodica ubijenih. Da li je primjereno da ubijeni – očevi, braća, sestre – budu jednostavno označeni kao "žrtve"? Kao "žrtve" nečega? Smatram da je to problematično.

Definicije pojma "žrtva"

Pojam "žrtva" potiče iz latinskog jezika – offerre, što znači "prinositi" ili "žrtvovati". U crkvenom latinitetu razvija se izraz offerre sacrificium – prinijeti žrtvu. Time pojam ima izvorno snažno religijsko značenje: ljudi su prinosili žrtve božanstvu ili višoj sili u okviru rituala.

Vremenom se značenje proširilo i na svakodnevni govor: ljudi mogu donositi lične žrtve – za viši cilj, za druge ljude ili vrijednosti. U islamskoj tradiciji razlikuju se različiti oblici žrtve. Arapska riječ qurbān (od qarīb = blizina) označava ritualnu žrtvu kao sredstvo približavanja Bogu. Tako se u Kur’anu (sura 108, ajet 2) kaže: "Zato se Gospodaru svome moli i kurban prinesi!" (arapski: fa-ṣalli li-rabbika wanḥar)

Pojam "žrtva" se, dakle, razvio od religijskog rituala do svakodnevnog izraza. Danas žrtva može označavati dobrovoljno odricanje za neki cilj, ali i nevoljno stradanje zbog nasilja, nepravde ili rata. U pravnom jeziku, žrtva je osoba koja je pretrpjela štetu uslijed krivičnog djela. U svakodnevnom govoru, osoba koja se doživljava bespomoćnom često se opisuje kao da je "u ulozi žrtve".

Danas sve češće čujemo da su pojedinci žrtve rasizma, diskriminacije ili društvene nepravde – zbog svoje boje kože, vjere ili etničke pripadnosti. No, upravo se tu otvara pitanje:

Da li je zaista primjereno koristiti pojam "žrtva" za zločine monstruoznih razmjera kao što je genocid u Srebrenici?

Islamsko-teološka razmišljanja

U islamskoj praksi pojam žrtve gotovo uvijek nosi pozitivnu konotaciju. Svaki musliman je pozvan da donosi žrtve – u smislu predanosti, strpljenja i služenja Bogu. Mnoge kur’anske priče govore o Božijim poslanicima (rusul) koji su donijeli velike žrtve – ponajviše Ibrahim (Abraham), koji se smatra simbolom spremnosti na žrtvu.

Njegova molitva za potomstvo opisana je u Kur’anu (sura 37, ajeti 107–108): "Gospodaru moj, podari mi potomstvo čestito!" – i bi mu donesena radosna vijest o strpljivom sinu.

Ibrahimova spremnost na žrtvu je usko povezana s njegovim povjerenjem u Boga i jasno se odnosi na njegovu želju i Božiju volju. Da li je prije rođenja sina izričito rekao da će ga žrtvovati, nije poznato – ali ključno je njegovo potpuno predanje kada dolazi kušnja. Ta dinamika – "trokut" između Ibrahima, Boga i želje za djetetom – pretvara se u "četverokut" kada i sin biva uključen u proces:

"O sine moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati; pogledaj šta ti misliš o tome." A sin odgovara:
"O oče moj, učini kako ti je naređeno; naći ćeš, ako Bog da, da sam strpljiv." (sura 37, ajeti 109–110)

Ova priča pokazuje da se spremnost na žrtvu u islamskom kontekstu ne razumije kao puka samoponištenost, već kao svjesno, aktivno i dijaloško djelovanje. Godišnje obilježavanje Kurban-bajrama čuva ovu poruku živom. Tako se u Kur’anu kaže: "Ni meso njihovo ni krv njihova neće do Allaha dospjeti, ali će Mu dospjeti vaša bogobojaznost." (sura 22, ajet 37)

Pojam "žrtve" u hrišćansko-feminističkoj teologiji

U hrišćanskom kontekstu, pojam žrtve često se povezuje s Isusovom smrću na križu, koja se tumači kao zamjenska patnja za grijehe svijeta. Ova teologija žrtve tokom historije je korištena i kao opravdanje patnje i kao poziv na ljubav prema bližnjem. Feminističke teologinje oštro kritiziraju ovakvu interpretaciju, jer ona često stavlja patnju – naročito patnju žena – u središte, čime ih gura u pasivne, trpeće uloge i učvršćuje patrijarhalne strukture moći.

Iz feminističke teološke perspektive, pojam "žrtve" se temeljno preispituje. Biti žrtva često znači biti pasivan, strpljiv u patnji i samoponižavajući – što su osobine koje jačaju patrijarhalne poretke i drže žene i marginalizovane grupe u potčinjenim ulogama.

Feminističke teologinje zato naglašavaju potrebu da se pojam žrtve iznova promisli: umjesto rezignirane pasivnosti – aktivna samoodređenost, otpor i iscjeljenje. Žrtve nisu samo oni koji pate – one su i aktivni subjekti, koji oblikuju svoje živote i bore se za pravdu.

Ova perspektiva ima posebnu težinu, jer upravo Majke Srebrenice (Majke Srebrenice) nose najveći teret bola. One nisu samo "majke žrtava" – one su majke svojih sinova, supruge svojih muževa i sestre svoje braće!

"Mrzim vaše praznike" – Kritika žrtvovanja u židovskoj poslaničkoj tradiciji

Kritika žrtvovanja nije moderno otkriće. Njeni korijeni sežu duboko u židovsku historiju, posebno u poslaničku tradiciju hebrejske Biblije. Poslanici poput Amosa, Izaije i Jeremije digli su glas protiv kulta koji se bio odvojio od pravde i čovječnosti.

Za njih, ritualna žrtva nije imala smisla – čak je bila i odvratna – ako nije bila praćena pravednim životom. Nije bio problem sam čin žrtvovanja, već zloupotreba rituala. Postojala je velika opasnost da ritual postane maska za licemjerje. Sažeto rečeno, ta poslanička kritika upućuje na to da je hram postao mjesto obmane, a sama žrtva laž.

Amos govori oštro: "Mrzim vaše praznike, prezirem ih [...] Uklonite od mene buku svojih pjesama! Neka pravda poteče kao voda, a pravednost kao rijeka koja ne presušuje." (Amos 5,21–24)

Ovdje postaje jasno: nije ritual ono što ljude približava Bogu, već pravedno življenje. Žrtve, prema spomenutim poslanicima, nikada ne smiju biti zamjena za etičko djelovanje – a onaj ko čini nepravdu, ne može se opravdati religioznim obredima.

I ovdje nalazimo međureligijski most: Ne samo u židovskoj, već i u islamskoj tradiciji, žrtva ima smisla jedino ako je praćena iskrenom, unutrašnjom namjerom. Sam ritual nije dovoljan – ključna je bogobojaznost (taqwa), dakle svjesna orijentacija srca ka dobru, pravdi i istini, kao što se navodi u gore pomenutom ajetu, 22. sure.

Kao i kod židovskih poslanika, ni u islamu nije cilj u krvi ili mesu, već u duhovnoj i moralnoj dimenziji žrtve. Tako religijske tradicije ukazuju na istu poruku: žrtva bez pravde nije sveta, već prazna – i potencijalno opasna.

Dublja promišljanja o pojmu "žrtve" u kontekstu genocida i teologije

Upotreba pojma "žrtva" u vezi s genocidom otvara složen teološki i etički izazov.

"Žrtva" je izvorno pojam koji može imati pozitivno značenje – bilo u religijskom, bilo u svakodnevnom kontekstu – kao dobrovoljna predanost, simbol vjernosti, ljubavi ili izraza solidarnosti i zajedništva.

Međutim, kada se taj pojam koristi za ljude koji su stradali u sistematskom, nasilnom uništavanju, njegovo izvorno značenje ulazi u napet odnos s realnošću. S jedne strane, može podsjetiti na dostojanstvo i jedinstvenost svakog pojedinca čiji život ima neprocjenjivu vrijednost. S druge strane, postoji opasnost da naziv "žrtva" postane jezična razvodnjenost užasa – time što naglašava pasivnu ulogu ubijenih, a potencijalno relativizira ili zamagljuje aktivnu krivicu počinilaca.

U islamskom kontekstu, razumijevanje žrtve je duboko povezano s pričom o Ibrahimu i njegovom sinu. Spremnost na predanost Božijoj volji, ali i uključivanje sina u dijalog, ukazuju na aktivan i svjestan odnos prema žrtvi – obilježen povjerenjem i strpljenjem. Ova priča poziva da se žrtva ne razumije kao puko odricanje, već kao živo, svjesno djelovanje u odnosu s Bogom i bližnjima.

Prenošenje tog pojma na ljude koji su ubijeni u genocidu – poput onoga u Srebrenici – zahtijeva pažljiv, jezički i teološki promišljen pristup.

Nezamisliva brutalnost s kojom su ljudi sistematski dehumanizirani i ubijeni ne smije biti uklopljena u pojmovni okvir koji je historijski povezan s dobrovoljnom predajom ili svetim odricanjem. Jezik mora izraziti neporecivo priznanje krivice počinilaca i užas nad zločinima.

U isto vrijeme, važno je dati prostor porodicama i preživjelima da pronađu vlastiti jezik za imenovanje i izražavanje svoje boli. Za neke, pojam "žrtva" može biti izvor utjehe i priznanja; za druge, on može izazivati bol ili čak osjećaj dodatne dehumanizacije.

Problematizacija pojma u kontekstu genocida u Srebrenici

Iz svega dosad napisanog jasno je da pojam "žrtva" nosi u sebi religijsko porijeklo i pozitivnu osnovnu vrijednost. No, njegova primjena na ljude koji su bestijalno ubijeni kroz neljudsko nasilje je više nego problematična.

Ako ljude koji su na najsvirepiji način ubijeni, mučeni, raskomadani i bačeni u masovne grobnice nazivamo "žrtvama", tada se sama surovost zločina ublažava. To može djelovati kao svojevrsno umanjenje stvarnosti – kao verbalno izbjegavanje istine. Štaviše, upotreba tog izraza može, iako nenamjerno, djelovati kao opravdanje za počinioce. Jer oni u svom djelovanju nisu vidjeli zločin, već "žrtvu" za viši cilj – za ideologiju, koja putem pozitivne konotacije pojma žrtve nesvjesno dobija legitimitet.

Ovakva perspektiva stvara nepremostivu prepreku za istinsko pomirenje. Dok god se pojam "žrtva" koristi u kontekstu genocida u Srebrenici, prava pomirba ostaje iluzorna. Otvara se opasna mogućnost da se i počinioci posmatraju kao žrtve – svoje ideologije, mržnje ili okolnosti – ali to nikada ne smije voditi ka relativizaciji njihove krivice.

Ljudi koji su u Srebrenici brutalno ubijeni nisu samo "žrtve". Oni su ubijeni, pogubljeni, čije je ljudsko dostojanstvo pogaženo. Lično mi je neprihvatljivo da se otac mog prijatelja, koji je stradao u ovom genocidu, jednostavno naziva "žrtvom".

Između jezika, sjećanja i dostojanstva

Jezik nikada nije neutralan. On oblikuje našu percepciju stvarnosti, naše načine sjećanja – i način na koji tugujemo. Pojam "žrtva", koliko god bio duboko ukorijenjen u religijskim tradicijama, u kontekstu genocida postaje upitan. Ono što je nekada bio izraz predanosti, bliskosti s Bogom ili zamjenske ljubavi, prijeti da se u kontekstu sistematskog uništenja pretvori u jezično umanjivanje užasa.

Kada govorimo o Srebrenici, moramo imenovati nasilje – ne kao sudbinu, ne kao "žrtvu", već kao ciljano, plansko i čovjeka lišeno djelo. Ubijeni zaslužuju da ih se vidi onakvima kakvi su bili: ljudi sa imenima, odnosima, nadama – čiji su životi brutalno prekinuti.

Teološki izazov danas leži u pronalasku novog jezika sjećanja – izvan religijskih kategorija koje bi mogle idealizirati patnju. Jezika koji poznaje krivicu počinilaca, ali čuva dostojanstvo ubijenih. Jezika koji ne slavi, ne prešućuje, već pamti, imenuje i preobražava.

Teologija – bila ona kršćanska, židovska ili islamska – ne smije ostati u okviru isključivo ritualnog jezika, ako želi biti istinski odgovorna u suočavanju s realnošću ekstremnog nasilja. Ne radi se o kultnim kategorijama niti o tome da religija postane žrtva političkih ideologija zato što šuti ili nema hrabrosti da stvari nazove pravim imenom – posebno kada je riječ o dostojanstvu čovjeka. O ljudima kojima nije oduzet samo život, već često i ime, i lice, i njihova priča.

Od pojma "žrtva" ka odgovornosti sjećanja – zašto preživjeli moraju biti u središtu

Možda istinska pomirba ne počinje tamo gdje govorimo o "žrtvama", već tamo gdje ljude nazivamo njihovim imenima. Tamo gdje slušamo njihove priče.

Kada koristimo pojam "žrtva", često pojednostavljujemo priču – i rizikujemo da ono što se desilo pretvorimo u nešto apstraktno. O žrtvama se najčešće govori simbolično, recimo na dan službenog obilježavanja genocida. Ali kada se sjećamo kroz priče ubijenih, njihovo postojanje postaje opipljivo – i oni postaju više od riječi.

Tri decenije su prošle od genocida u Srebrenici. Od tada se svake godine, 11. jula, prisjećamo "žrtava". Svake godine svjedočimo kako porodice nose posmrtne ostatke svojih najmilijih ka vječnom počinku i opraštaju se. U tim trenucima ne prisjećamo se samo ubijenih – već i preživjelih.

Jer, razmjeri užasa u Srebrenici nadilaze memorijal u Potočarima. Ljudi iz Srebrenice i okoline danas žive u St. Louisu, Neuchâtelu, Sydneyu, Malmöu, Berlinu – i u stotinama drugih gradova širom svijeta. Oni nisu samo "porodice žrtava", nisu samo rođaci ubijenih. Oni su dio ovog kolektivnog traume. Dio jedne surove historije.

Možda pravi smisao sjećanja ne leži u ponavljanju riječi "žrtva", već u otporu zaboravu. U pričanju proživjelih priča. U izgovaranju imena. Ne samo imena ubijenih – nego i imena protjeranih. Ostaje nada da čak i nakon najvećeg sloma mogu postojati pravda, pomirenje i utjehu – ne kroz jednu riječ, nego kroz ono što riječi mogu nositi.

(Preporod.info)