Genocid u Srebrenici – šta nam CIA nije rekla!?

Kako se poslije genocida u Srebrenici „kuhala“globalna sudbina Bošnjaka? Kako su nevidljive sile iza zavjese „ubijale“bosanske žrtve po drugi put, da bi pripremale ovakav politički poredak u BiH? CIA je snimila „strašna događanja“iz Brčkog, Prijedora, pa do genocida u Srebrenici. Sve je, dakle, bilo dobro poznato zahvaljujući tada najnovijoj tehnici, kamerama, antenama okačenim na krilima aviona U-2, kao i ljudima CIA-e na terenu.

Piše: Fuad Džidić

Međutim, do danas je otkriven samo mali dio dokaza koji su bili potrebni tadašnjoj diplomatiji da promijeni sudbinu zemlje i tok naše historije. Fotografije masovnih grobnica, za kojima još tragamo, nalaze se, možda, sakrivene u „planini“zabačene arhive CIA-e.

I danas živimo s mnogim pitanjima i kontraverzama: šta je sve stiglo do Suda u Hagu i koliko je ključnih informacija iz kojih se dokazuje, recimo, uloga Srbije u genocidu, ostalo sakriveno i ne pročitano iz te „planine“informacija, kako je CIA, svjesnim sakrivanjem informacija, trasirala put za podjelu zemlje, kako je izvještajima CIA-e tokom genocida u Srebrenici bila uzdrmana vlada u Sarajevu...

Ove i mnogo drugih šokantnih detalja nalazimo u tekstu dvojice novinara, Charlesa Lana i Thoma Shankera, naslovljenom „Bosna: šta nam CIA nije rekla“i objavljenom u prestižnom „The New York Reviews“, od 11. aprila 1996. godine, koji ovom prilikom prvi put predstavljamo našoj javosti.

Autori su koristili vlastite izvore iz CIA-e, kao i američke obavještajne zajednice, i otkrili su nam, s velikom dozom hrabrosti, pozadinu nekoliko najdramatičnijih događaja, počev od rasprave o genocidu u SB UN pa, do osnivanja i rada Tribunala u Hagu.

Kako je, uprkos lažnoj medijskoj formul, o „tri zaraćene strane“, tekla bitka da se pred licem spomenutih svjetskih institucija prezentiraju pravi, autentični dokazi jednog „dobro planiranog genocida“za koji se od strane Francuske, Sve je započelo zahvaljujući velikoj bici Madeline Albright, 9. augusta 1995, kada je ova hrabra žena, tadašnji Sekretar USA za vanjsku politiku, pred članice Savjeta bezbjednosti (SBUN), koje je bilo središte najjače „zavjere šutnje“o genocidu u Sreberenici, poslije višekratnih poziva, uspjela iz arhive CIA-e dobiti dvije bitne fotografije koje su promijenile kurs samog rata u BiH.

Prva fotografija je pokazivala jednu poljanu prije pada Srebrenice, dok je druga fotografija pokazivala istu poljanu poslije, 11. jula 1995. godine, sa svježe prekopanom zemljom. To je bio krunski dokaz o postojanju masovne grobnice.

Ove fotografije – dokazi o masovnoj grobnici – uzdrmale su Klintonovu adminstraciju, ali i evropske krugove koji su se žestoko, svih prethodnih godina, opirali bilo kojoj vrsti vojne intervenciju u Bosni i Hercegovini, i pored činjenice da je mnogo ranije postojalo više dokaza, recimo, iz svjedočenja novinara koji su upućivali na postojanje logora ili drugih vrsta zločina.

Ova priča o dvije fotografije Sreberenice, zahvaljući Albrightovoj, danas ima historijski značaj. To je bio presedan. Poslije toga, ništa više na globalnoj političkoj sceni nije bilo isto. Otvoren je put za integraciju obavještajnog sistema i politike.

Međutim, autori tim povodom, otkrivaju i ono sakriveno, nepoznato: kako se genocid u Srebrenici mogao mnogo ranije spriječiti.

Mogla je američka vlada, predsjednika Buša, tvrde autori, posegnuti za jednako dramatičnim otkrićem i svjetskoj političkoj javnosti podastrijeti druge, jezive fotografije, napravljene u kasno proljeće 1992. godine u Brčkom.

Naime, autori su nas ovdje uveli u dugu i zapanjujuću priču o tome kako su, recimo, američki obavještajni sateliti uspjeli snimili veći dio pokolja nad Bošnjacima Brčkog, grada na sjeveru zemlje, gdje su srpske snage u „stado skupili oko 3.000 ljudi“i potom ih ugurali u napuštena skladišta ili hale, gdje su ih terorisali i nemilosrdno ubijali.

Evo, poslušajmo dio iz ove priče:

„CIA posjeduje fotose kamiona koji se kreću prema Brčkom s ljudima koji, stisnuti jedan uz drugog, stoje uspravno, i slike istih kamiona kako izlaze iz Brčkog, s tijelima položenim horizontalno, naslaganim kao cjepanice... što nam je“, uvjeravaju nas autori, „potvrdio visoki istraživač američke obavještajne zajednice“.

Potom, nastavljaju svjedočenje u kojem kažu kako su Vladini službenici, negdje sredinom 1993. godine, dozvolili ekspertima za ratne zločine UN-a ( kasnije Sudu u Hagu) samo da, nakratko, vide ove fotografije, ali bez prava da ih obznane, snime ili na bilo koji način kopiraju, s obrazloženjem da će otkriti metode i putove kako je CIA do njih došla.

Da je bilo volje ili hrabrosti da se ovaj pokolj Bošnjaka iz proljeća 1992. godine na vrijeme otkrije javnosti, sigurno bi američka obavještajna zajednica imala potpuno drugačiju ulogu u iznošenju, prevenciji, kao i kažnjavanju ratnih zločinaca u Bosni i Hercegovini.

S druge strane, posve je nevjerovatno kako su Amerikanci tih godina, tokom genocida u cijeloj BiH, zahvaljujući svojim tehničkim sredstvima, imali svoje i „oči“i „uši“nad svime što se dešavalo u Bosni, ali da nisu imali dovoljno volje da o tome govore ili da promptno djeluju.

Da je, doista, genocid u Bosni, po svom karakteru i značaju, pukom igrom slučaja bio istinska proba za prenos „genocida uživo“u Gazi, ali i mnogo krvaviju sudbinu Bošnjaka, svjedoče slijedeće tvrdnje autora.

„Bivša Jugoslavija je bio najviše „slušan“i najviše „fotografisan“, „nadgledan“entitet u ljudskoj povijesti...“

Sve fotografije, cijeli tok „krvavih događaja u Bosni“, bilježeni su kamerama s američkog aviona U-2, kamerama iz satelita, kao i potpuno novim dronovima Ministarstva odbrane, marke „Predator“, mikrofonima i dalekometnim antenama koje je koristila Nacionalna Agencija za sigurnost ( NSA) i špijunski avion RC-135 „Rivet Joint“, koji može uhvatiti sve komunikacije na bojnom polju...“

Ovo je, dakle, jedno nevjerovatno otkriće.

Impresivna flotila američke obavještajne zajednice „sluša“i „vidi“genocid nad Bošnjacima...

S nevjericom čitamo: prvi put se koriste „potpuno novi dronovi marke „Predator“koji hvataju glas, što je za nas činjenica od krucijalne važnosti koja nam objašnjava da, vjerovatno, zbog testiranja ove nove opreme, nije bilo ozbiljne aktivnosti da se otkriju fotografije o masakru u Brčkom.

Možemo se složiti s ocjenama autora – kako je „usko grlo“za sve informacije o genocidu u Bosni, zapravo, bio Pentagon, tj. američki vojni vrh, koji je skrivao istinu jer je „želio izbjeći dublje američko vojno angažovanje u Bosni i Hercegovini“.

Međutim, činjenice o angažovanju „nove tehnike dronova“navodi nas i na druga razmišljanja.

Amerikancima je, po svemu sudeći, bilo važnije da „usavrše“i „testiraju“nove tehnologije dronova, od potrebe da vojno intervenišu u trenutku kada je bilo posve jasno da se na pragu Evrope već odvija projekt genocida u BiH i tako ruši princip poretka zasnovan na sintagmi „nikad više“.

Na ovom mjestu suočavamo se s ključnim pitanjem ovog, priznajemo, historijskog teksta: „Da li je CIA ranije znala o tome da „Beograd s Mladićem“priprema genocid u Srebrenici“.

Iako je Klintonova administracija oštro pobijala ove tvrdnje, CIA, međutim, priznaje kako je u proljeće 1995. god imala „neke indikacije“o tome što dolazi i što se sprema. Ali, uprkos tome, pitanje genocida koji je dolazio, ostaje jedno od „najzagonetnjih pitanja rata u BiH“, kažu nam autori.

No, oni nas u ovom tekstu vode tragom razgovora s nekoliko „sadašnjih i bivših obavještajaca“i suočavaju s mnogo konkretnijim odgovorima: kako je CIA, ipak, posjedovala mnogo više materijala od pukih „indikacija“šta se to sprema u Srebrenici.

Zatim, slijedi krucijalno svjedočanstvo.

„Američki obavještajni izvor, ovlašten za prilaz svježim i neobrađenim podacima koji su dolazili iz Bosne, potvrdio nam je postojanje jednog uhvaćenog razgovora o Srebrenici koji je došao iz Beograda“. U tekstu autori prenose taj razgovor u ovom obliku.

„Ima još sedmica“, kaže izvor iz Beograda.

Hej (Mladiću), zar ne ideš u Srebrenicu?

I, Mladić odgovara: „Naravno da idem. Nisam još sve završio. Idem, također, za Goražde i Žepu...“

U najmanju ruku, ovaj razgovor ne pobija samo Klintonovo službeno obrazloženje kako njegova administracija nije imala prethodnog znanja o „zauzimanju Srebrenice“, već, također, govori o dvije stvari: ili o očajnom kvalitetu analitičara CIA-e koji je propustio da pročita očiti znak da Mladić, zapravo, želi zauzeti cijelu enklavu, kako tvrde novinari, ili, pak, govori o suptilnom načinu da se uzdrma vlada u Sarajevu ali i pokolebaju diplomati poput Albrajtove, koji su tražili intervenciju u korist BiH.

Na drugoj strani, autori nas suočavaju s još nekim sličnim, kontroverznim svjedočanstvima CIA-e za koje ne možemo posve biti sigurni da li su rezultat površnosti i neznanja njihovog saradnika na terenu ili su svjesna i lukava taktika jednog obavještajca:

„Dok su srpske trupe bile u samom središtu grada, američki obavještajac je opisivao nadolazeću oluju „kašastim“i „ograničenim“riječima... „ne mislimo da grad pada već je samo pod velikim stresom“... Vjerujemo kako je ovo samo osveta za bosansku vladinu ofanzivu oko Sarajeva sa svrhom da generira što više izbjeglica, zastraši UN i diskreditira Vladu u Sarajevu...Fraza koju je koristio ovaj agent CIA-e bila je „brijanje enklave“.

Temeljem ovih izvještaja, autori nastavljaju pisati o totalnom „debaklu CIA u Srebrenici“, a propuštaju da svjedoče o tome da li je to bio dio obavještajne taktike. Na tom tragu „debakla“, a ne „taktike“, navode i ovu opservaciju: „Američki avioni su istovremeno uočili kolone autobusa na području Bijeljine, a analitičar CIA-e je zaključio: kako su autobusi namijenjeni za prevoz srpskih trupa...“

Autori se, međutim, ne upuštaju u širu istragu: kakva je bila stvarna uloga ovih CIA ljudi na terenu, da li su slanjem tako „kašastih“i „ograničenih“informacija o stanju u Srebernici, dok je bjesnio genocid, zapravo, možda pružali „prešutnu“podršku Mladiću, s namjerom da u konačnici utiču na pravce političkog rješenja za uređenje BiH. Ovaj odgovor, vjerovatno, nikada nećemo naći.

Nadalje, u ovom tekstu nalazimo i neke, javnosti nepoznate, razgovore s visoko rangiranim američkim obavještajcima o tome za koju primarnu svrhu i za čiju korist je CIA u Bosni koristila ovako moćna tehnička sredstava za prikupljanje informacija.

Ovi izvori su potvrdili kako su se sve aktivnosti CIA-e sadržavale u namjeri da samo zaštite „mirovne snage“, kao i „NATO avione“, a ne da budu u funkciji zaštite života ljudi, žrtava.

U vezi s tim, autori pojašnjavaju: „Bivši obavještajac je rekao kako dijeljene ovakvih senzitivnih informacija s međunarodnim istražiteljima ljudskih prava nije bilo posmatrano kao čin „moralno urgentne stvari“, već su te informacije čuvane pod izlikom da se zaštiti „izvor i metoda“prikupljanja informacija...“

Genocid nad Bošnjacima, dakle, rušenje jednog internacionalnog poretka zasnovanog na tome da se više nikad ne ponovi holokaust ili genocid, počinjen je uz neshvatljivo pravdanje zaštite „izvora i metoda“u prikupljanju dokaza.

Nadalje, ovdje se suočavamo s drugim, ključnim, pitanjam ovog teksta iz davne 1996. godine.

Kako je nastao Međunarodni sud u Hagu, kako je vođena ogorčena diplomatska bitka, ko je zaustavljao i bagatelisao rad budućeg Tribunala, kako se gušio njegov rad dostavom mnogo beskorisnih informacija iz „otvorenih izvora“, kako je trebala biti stvorena lažna slika i iskrivljeni narativ o genocidu u Srebrenici, kako i zašto je CIA nerado dostavljala najvažnije dokaze, posebno o genocidu u Srebrenici, kako je iskrivljenim informacijama potapana nada u pravdu za jedan mali evropski narod. Sve u svemu: koga je, zapravo, CIA stvarno spašavala i šta je bila njena stvarna uloga!?

Tribunal je započeo s radom 18. novembra 1993. godine i na prve prepreke je naišao prvo od strane Francuske, Britanije i Rusije, koje su dale tek simboličan fond za njegov rad i, kao što pišu autori, da su bili vrlo uporni u brojnim primjedbama na rad budućeg suda. Obavještajni krugovi CIA-e pridružili su se ovom „tihom otporu“i suptilnom „napadu na pravdu“, tako što su „embargo na dokaze“pravdali nedostatkom opreme za arhiviranje materijala u sjedištu Tribunala, kao i drugih sredstva zaštite povjerljivih informacija.

Osim toga, njihova dalja opravdanja tekla su u ovom smjeru: „CIA nikada nije dostavlja svoje dokaze nekoj međunarodnoj instituciji poput Haškog tribunala, već samo prijateljskim zemljama ili prijateljskim agencijama...“

Ričard Goldston, sudija koji je došao iz Južne Afrike ( iz zemlje koja je podigla optužnicu protiv Netanyahu za genocid u Gazi), imao je, prema ocjeni autora, ključnu ulogu u ovoj „velikoj diplomatskoj bici“s CIA-om za istinu o genocidu u Bosni, koju je poveo s tom moćnom organizacijom, koja je ostala sjediti na „planini informacija“bez ozbiljne namjere da ih dijeli sa Sudom u Hagu ili međunarodnom zajednicom.

Autori svjedoče o „pravom preokretu“koji je napravio Goldstone svojim energičnim i, rekli bismo, već danas historijskim pismom od 30. oktobra 1995, koje jeuputio Američkoj ambasadi u Hagu kada je poslije Srebrenice glasno protestovao: zašto nam CIA dostavlja „očajne“i „duboko razočaravajuće“informacije i dokaze koji su „bezvrijedni“i koji se, čak, mogu naći u tekućoj štampi.

Danas, tri decenije kasnije, za nas je posebno interesantno što je Goldstone ovim pismom iskazao „veliku dozu uznemirenosti“zbog „propusta“USA da dostavi fotografije kako bi Sud mogao identifikovati masovne grobnice, a što je bio vrlo neprijatan udarac, kako diplomatskom prestižu Amerike kao pregovaraču i posredniku od povjerenja, tako i lideru demokratskog neoliberalnog svijeta.

Ovaj tekst je, također, i važno svjedočanstvo o inertnosti takve organizacije kao što je CIA, njenoj bezobzirnosti za moralno-etičke norme, nebrizi za pravdu internacionalnog poretka, kao glavnih i primarnih razloga zbog kojih svijet nije na vrijeme bio suočen s dokazima o pravim razmjerima zločina i dobro pripremljenog genocida u Bosni i Hercegovni.

Genocid u Srebrenici, prema ovom svjedočenju, bio je, također, posljedica šutnje, selektivnog otkrivanja dokaza iz arhive CIA, iskrivljenih informacija, manipulacije i stvaranja lažne percepcije događaja, koji su vrlo snažno, tih sudbonosnih dana, oblikovali sudbinu desetine hiljada Srebreničana.

Istini za volju, autori posve ispravno, glavnu krivicu, ipak, pripisuju nespremnosti američke administracije koja zbog odnosa s evropskim partnerima nije imala političku volju da poduzme bilo kakve akcije za spas Bošnjaka, iako su već u kasno proljeće 1992. godine imali jasne dokaze koji su se prepoznavali na fotografijama iz genocida u Brčkom. Ovaj tekst o tome „što nam &,$ nije rekla...“novinari Shankera i Lane-a zaključili su pitanjima koja i danas, tri decenije kasnije, imaju snagu relevancije.

„Što je, doista, USA znala o dolazećoj katastrofi u Srebrenici i kada je toga postala svjesna!? Postoji li živi „videosnimak“pokolja civila napravljen kamerama s drona „Predator“!? âta o Srebrenici znaju evropske vlade, kao što su Njemačka, Francuska, Britanija, koje su, također, na terenu imale svoju sofisticirane kapacitete za hvatanje zvuka tokom genocida u Sreberenici!?“Međutim, nama za kraj ostaje pitanje: Da li je neko iz Bosne i Hercegovine ikada zatražio odgovore na ova pitanja koje su nam postavili američki novinari!?

Poslije genocida u Srebrenici započela je nova era odnosa između politike i obavještajnih službi. Mi danas svjedočimo integraciji ova dva nekad suprostavljena pola.

Izjava Albrajtove poslije prezentacije fotografija genocida u Srebrenici ilustracija je tog novog pravca svjetske politike.

„Naizmjenično sam impresionirana time što obavještajni dokazi mogu uraditi i frustrirana time kako spori mogu biti u otkrivanju dokaza koje posjeduju.“

(IIN Preporod)