Vratile se hadžije

Piše: Suad Mahmutović

Bilo je to davno. Mogla bi biti negdje 1997. ili 1998. godina, kada su Bošnjaci "za džabe" išli na hadž.

Naime, Visoki saudijski komitet dijelio je odlaske na hadž šakom i kapom. Išli su oni koji su trebali, ali i oni što nisu. Neki su se vratili samo malo stariji – bez ozbiljnog duhovnog traga, a neki, bogami, značajno drugačiji.

Bio sam tada glavni imam u Odboru IZ-e Bihać (kako se tada nazivao današnji Medžlis) i dođe poznanik da me obavijesti kako je i on dobio hadžsko putovanje za džaba. Kaže mi da se ozbiljno priprema i izvadi papirić na kojem ima nekoliko pitanja na arapskom jeziku, ispisanih bosanskom transkripcijom.

Razmotah papir na kojem piše: Koliko košta metar svile? Koliko vam je ovaj prsten? Bila su tu još neka pitanja, ali ovih se živo sjećam i danas. Rekoh mu, šaljivim tonom, da se baš dobro spremio. Odgovori: "Jesi li vidio?" Rekoh: "Jesam", i raziđosmo se.

Kažu da su dvojica ahbaba nekada davno putovala zajedno na hadž, vratili se i pričaju šta su doživjeli. Jedan kaže: "Vidio sam izuzetnu svilu u Mekki i najbolje zlato na dunjaluku", a drugi: "Čuo sam najljepše ezane širom Turske, a kad smo došli u Mekku, srce hoće da iskoči od radosti zbog susreta s Allahovom kućom i mjestima po kojima su hodali Božiji poslanici".

Bili su u istoj zemlji, u isto vrijeme, ali vidjeli različite stvari.

Zapravo, svako je našao ono zbog čega je išao. Zbog toga se u islamu djela vrijednuju prema namjerama i svakom pripada ono što je naumio, kako nas uči plemeniti Poslanik, a. s. Još da je tada bio Facebook!? Ali, nije, hvala Bogu.

Nije puno drugačije ni danas.

Iako tvrde da  idu sa istim nijetom, današnje hadžije se ponašaju različito na tim svetim mjestima.

Značajan broj svaki trenutak provede u dubokoj pobožnosti i dunjalučke stvari ih gotovo ne zanimaju. Međutim, neki se toliko slikaju da čovjek ne može a da se ne zapita šta ti ljudi, uopće, tamo rade? Imaju li ikako vremena za ibadet?

Često ćemo vidjeti pojedinca u prvom planu, a iza njega Allahova časna kuća. To je ono – evo mene kod Kabe. Allahova kuća – kojoj u mislima težimo i prema njoj se u namazima okrećemo cijeli život – sada je ispred nas. Čak i gledanje u nju je ibadet, slikanje sigurno nije.

Posebno su mi zanimljivi jedna fotografija i nekoliko videouradaka.

Naime na Arefatu, mjestu maksimalne pobožnosti gdje se dove primaju, vidimo dvojicu hadžija na Brdu milosti. Jedan plačnim očima uči dove, a drugi nešto tipka na mobitelu. I, naprimjer, kada hadžije ljube Kabu, neko to sve snima. Puno je ovakvih i sličnih videouradaka i fotografija na društvenim mrežama.

Je li moguće da ljudi odu na hadž, a tako se ponašaju?

Posebna tema su oni koji dobro zarađuju na ovim časnim putovanjima. Neki su bedeli (obave hadž za drugu osobu) i dobro to naplate, ali obave i po nekoliko umri da se još koji euro zaradi, iako ima jasno upozorenje fetvai-emina da to ne bi smjeli raditi.

Postoji i preporuka da hadžija ima obavezu tražiti izun – dozvolu od porodice bedela ukoliko želi da obavi umru za nekoga drugoga, pa čak i za sebe. Ali, ko se toga drži?

Pojedinci časno obave ulogu bedela i niti jednim privatnim poslom je ne žele obezvrijediti. Nažalost, mnogo više je onih koji u svemu tome vide priliku da dobro zarade. Hadž ne bi smio biti primarno izvor zarade. Ukoliko idu s tim nijetom, imat će samo dunjalučku korist, a sevape u mnogo manjoj mjeri ili nikako.

Puno je primjera zloupotrebe ovog časnog putovanja, kojima se čudom načuditi ne možemo.

Neki se, čak, služe prevarom pa obuku ihrame preko dijela odjeće kako bi obavili tavaf što bliže Kabi, iako je taj prostor namijenjen samo za one koju imaju nijet umre itd.

Pitamo se kakva je razlika između onoga hadžije što je išao na hadž "za džaba", s početka priče, i nekih pojedinaca danas!?

Bojim se – nikakva.

(Preporod.info)