O knjizi "Kako sačuvati Bosnu": Intelektualni angažman i zaostavština

Knjige koje govore o našim velikanima, ljudima koji su obilježili svoje vrijeme, a koje u proteklom periodu nisu objavljivane uslijed društveno-političkog konteksta i uređenja, nužno je afirmirati, potencirati i objavljivati. Jedna od takvih, zasada rijetkih, jeste upravo objavljena knjiga istaknutog novinara-urednika i publiciste Faruka Vele o akademiku Muhamedu Filipoviću, pod naslovom “Kako sačuvati Bosnu”.

Sadržaj ove knjige progovara o raskoši misli i mudrosti profesora Filipovića koji nam je, svojim djelima i angažmanom, u amanet ostavio svojevrsni politički testament i pokazao put koji Bošnjaci i Bosna i Hercegovina trebaju, zasigurno, slijediti. “Interesi našeg naroda apsolutno trebaju biti identični interesima Bosne”, rekao je i time skrenuo pažnju na taj i takav put otkrivajući nam izvor s kojega se možemo napajati i duhovno obogaćivati.

Na taj način steći ćemo sliku i o sebi samima, osvjetiliti naše stranputice, nesnalaženja, naivnosti i mnoge zablude te, vraćajući se sebi, svojim korijenima i vrijednostima, “uzeti prava koja nam pripadaju”.

Ovo tim prije što su Bošnjaci doživjeli i još uvijek žive “jednu nasilnu historiju u kojoj svi drugi, osim samog naroda, odlučuju o našoj sudbini“. Filipović je tu uzuzetno kritičan, detektirajući problema gdje suštinski “Evropa nije željela jednu evropsku državu u kojoj bi vodeća snaga bili muslimani”, obrazloživši da smo u komunizmu dobili obnovljenu državu Bosnu i Hercegovinu, ali nam je tada oduzet nacionalni identitet i zemlja, dok je u novije vrijeme Dejtonskim sporazumom, nakon ubijanja i nasilja, planski raseljeno još 600.000 Bošnjaka te stvoren prostor za entitet RS.

O takvoj nedosljednoj ulozi međunarodne zajednice, u razgovoru s autorom, Filipović će reći da je ona bila i ostala antibosanska i antibošnjačka te „da je mogla, prodala bi i prepustila je onima koji Bosnu i Hercegovinu žele uništiti i prepustiti drugima“. Tako je vođena politika “koja je omogućila Srbima i Hrvatima da nas istrijebe“.

Zapravo, Filipović neumoljivo ogoljava stvarne namjere Zapada koji „neće reći da treba istrijebiti muslimane, ali će pustiti da nas trijebe i neće ništa uraditi da to spriječe“. U svakom slučaju, takvih zlih namjera trebamo biti svjesni, ukazao je on i preporučio strpljivost. Jer, “Bog voli strpljive“. No, i pored takvih nedobronamjernih i diskriminirajućih nastojanja, i pored toga što “nam je sve oduzeto i razbijeno” i što orkestrirano napadaju na Islamsku zajednicu koja je “još jedina jedinstvena naša bošnjačka institucija”– narod zna ko radi takve “prljave poslove” i čvrsto je uz nju (IZBiH). Jer, “kad je čovjek poljuljan u svojoj vjeri, onda je poljuljan i u nacionalnom identitetu i destruiran, te je na putu asimilacije“.

Otuda, ne treba razloge tražiti u drugima, nego djelovati na način da “nije bitno šta Srbi i Hrvati rade, mi znamo šta oni žele. Jer, mi smo faktor historije“. Naime, Bošnjaci moraju biti najodgovorniji za ovu zemlju. Kao intelektualac koji je bio uz svoj narod, reći će “borio sam se uvijek protiv onih koji su nas i našu zemlju nihilizirali“.

Podstičući time našu samobitnost i razotkrivajući stvarne namjere naših susjeda, autor Vele znalački ističe i posebno se osvrće na Filipovićevo razočarenje nesnalaženjem bošnjačkih političara ali i intelektualaca. On, stoga, upozorava na potrebu svijesti o jedinstvu i očuvanju ideje Bosne koja u ovoj knjizi dobiva još više na značaju i aktuelnosti.

Kao takva, knjiga obiluje “intelektualnom zaostavštinom” koja ne progovara samo o profesoru Muhamedu Filipoviću, nego, nadasve, i o nama samima, bošnjačkom i bosanskohercegovačkom stasavanju i uspravljanju. Uz svesrdnu preporuku za čitanje, sve pohvale autoru i izdavačkoj kući “Connectum“.

(Selmah Selhanović/IIN Preporod)