O kulturi sumnje prema razumu i mehdizmu

Piše: Esad Bajić

Trenutna dešavanja u svijetu dovode mnoge od imama pred pitanja džematlija koja nisu samo obredoslovna, striktno fikhska, nego traže i pojašnjenje stanja i njihovih uzroka i posljedica.

U pokušaju da sam sebi dokučim odgovore na njihova a i na svoja pitanja, počeo sam da razmišljam: je li mihna – onaj nesretni period prisilne teološke uniformnosti u islamskoj povijesti – zaista završila?

Možda formalno jeste. Ali njen duh, njen strah, njeno upozorenje kao da još uvijek upravlja načinom na koji muslimanski svijet gleda na razum. povezujući ga sa strahom i rizikom. Kao na granicu iza koje počinje pad u zabludu.

Mihna iz 9. stoljeća, kada je halifa El-Ma’mun pokušao uvesti mišljenje racionalističke škole mu'tezilija kao službenu doktrinu – prisilno, dekretom, inkvizicijski – završila je porazom države i pobjedom tradicionalista.

I ta je pobjeda oblikovala narednih hiljadu godina odnosa prema intelektu. Ne zato što je neko dokazao da je razum opasan – ne zato što je bio lažan, nego zato što je bio nametnut. Umjesto da ostane filozofska škola otvorenog mišljenja, racionalizam je tada poistovjećen s državnom represijom.

Tu nastaje mentalni rez – osjećaj da je razum dvosjekli mač: može voditi istini, ali i represiji, zabludi, poricanju svetog. I s vremenom, čitav ummet, u većini svojih tokova, odlučuje da ne rizikuje.

Kultura sumnje prema razumu

Strah od razuma se nije rodio iz same racionalnosti, nego iz njenog neuspjelog saveza s moći. I upravo tu počinje ono što danas živimo: kultura sumnje prema razumu. Ispod mnoštva teološke literature, pa i mnoštva historijske literature koja govori o uspjesima muslimana, nekako ne uvijek nametljivo ali čvrsto pozadinski, ostala je kao najveća kušnja i najveća pobjeda upravo ova protiv racia.

U kasnijim stoljećima, razum u muslimanskoj civilizaciji nije ugašen, ali je gurnut u defanzivu. Nisu nestali filozofi, logičari, teolozi koji su promišljali svijet – ali su morali stalno dokazivati da nisu prijetnja. Da nisu „novotari“. Da ne ugrožavaju predanje. Tako je razum počeo tražiti dopuštenje da postoji.

I to se nastavilo do danas. U mnogim dijelovima savremenog muslimanskog društva, racionalna misao je sumnjiva. Propitivanje je ili drskost ili znak neznanja. Kad imate ideju da se sve odavno zna, onda pitanje, logično, postaje znak neznanja.

Analiziranje je postalo blisko zabludi, jer zašto bi uopšte nešto analizirao, osim ako imaš sumnju da prethodni autoriteti nisu negdje nešto pogriješili? A čim imaš tu sumnju, eto ti zablude.  

Rezultat? Oni koji misle – misle potiho i većinom šute. A masa se okreće ili slijepom tradicionalizmu ili emocionalnoj mistici ili i nesuvislom „ofrlje“ reformizmu. Tako smo dobili ummet koji ne traži, nego čeka odgovor. Koji se boji misliti, razmišljati, jer lakše je trpjeti bilo šta, nego rizikovat zabludu.

Čekanje „mehdija“ umjesto sistema

Tu vidim i onaj odgovor na pitanje zašto Bošnjaci prilično dobro reaguju kad dođe najgore, al' su konfuzni u postvremenima. Kad dođe najgore, rat, stradanje, nestaje formalni sistem i onda masa sposobnih pojedinaca dobije slobodu da djeluje. Čim prođu te okolnosti, nestane i prostora za njihovu slobodu i oni se povlače i postaju odani uspostavljenom sistemu, koji je u većini slučajeva izgrađen prvenstveno da takve drži pod kontrolom, a ne da ih iskoristi za rast.

Gledam i sad po arapskom svijetu mnoge hrabre alime koji dižu glas protiv tihosti i učmalosti, neodgovornosti, ali u tom glasu vidim zazivanje Salahudina Ejubija, velikih vojskovođa i slično.

No, ne vidim da postoji pozivanje na sistem koji bi stalno bio u stanju proizvoditi te velikane. Da uspjeh ne zavisi od jednog čovjeka, da njegovom smrću ne završava jedna epoha, da islam nije velik što ima tog nekog velikana, nego da ti velikani mogu postojati jer iza sebe imaju (islamski) sistem koji ih proizvodi.

Taj naš odnos, gledanje i reagovanje možda je najbolji dokaz da mi nemamo razvijenu vjeru u sistem, da sve sisteme vidimo velikim po onima koji su bili na čelu a ne njih velikim zbog sistema koji je stajao iza njih.

Ako kažemo da je neki, primjera radi, bosanski general porazio neprijatelja, mi se baziramo na jedno ime, no, ako kažemo da je jedna brigada od pet hiljada ljudi na čelu s vođom porazila neprijatelja, mi, onda, uspjeh ili neuspjeh ne vežemo za jednog čovjeka, nego za sistem koji iza njega stoji i može da rodi njegova zamjenika ako njemu nešto bude.

Poziva li nas Kur'an na izgradnju sistema i institucija

Kur’an je knjiga koja nalaže pravdu, red, odgovornost, savjetovanje, znanje, povjerenje, proces, da bi svi članovi zajednice mogli živjeti u uređenom, pravednom i funkcionalnom društvu.

Kur’an nudi principe i sistemske temelje, ne promoviše ideju da sve zavisi od jednog pojedinca, pa čak ni poslanika Muhammeda, a.s.

Kur’an imena navodi prvenstveno kao primjere: morala, strpljenja, borbe, sabura, tevekula, ali uvijek u okviru Božije upute i svrhe. Kur’an je zainteresiran za vrijednosti koje oblikuju čovjeka, a ne za romantizaciju čovjeka kao "nadčovjeka".

Muhammed, a. s., se poziva da kaže: "Reci: Ja sam samo čovjek kao i vi...". Njegova veličina nije u tome što je nadljudski, već u tome što je čovjek koji je živio savršeno unutar sistema vrijednosti koji mu je objavljen. Što je, kao prenosi hazreti Aiša, bio „Kur'an koji hoda!“

Međutim, kako je vrijeme prolazilo, u mnogim muslimanskim društvima razvio se "kult ličnosti" – sklonost da se fokusira na heroje, vođe, šejhove, mudrace i njihove pojedinačne vrline, umjesto da se gradi sistem koji stalno proizvodi pravednost i mudrost.

Umjesto sistema koji stvara kapacitete, slavimo izuzetne pojedince, često kao čuda izvan društvenog konteksta. Time se zapravo odričemo odgovornosti: mi ne možemo – ali će doći neko ko može.

Kad se sve veže za pojedince, zajednica postaje pasivna, čeka „vođu“, „mudraca“, „spasitelja“ – umjesto da sama postane odgovorna. Ovakav odnos vodi: gušenju razuma i slobodnog mišljenja, idealizaciji prošlosti bez analize njenih sistemskih osnova, odbijanju institucionalne izgradnje (jer se misli da će sve riješiti "pravi ljudi"), emocionalnoj religioznosti bez strukture i discipline.

Kur’an gradi društvo procesa, ali mnogi muslimani danas više vole harizmu nego sistem, više se dive pojedincu nego pravilima koji stvaraju takve pojedince. Time, ne znam da l' nesvjesno ili svjesno, vjeru ne gradimo, nego je pretvaramo u čekanje.

Put naprijed zahtijeva povratak kur’anskom sistemskom pristupu: izgradnju institucija, osnaživanje razuma, odgovornost zajednice i povjerenje u dugoročne procese – a ne u "spasitelje".

 (Preporod.info)