Začahurenost mladih teologa

Piše: Elvedin Subašić

Kad vidimo otvoren konkurs u džematu Perth – i niko se ne prijavljuje – to nije samo stvar geografske udaljenosti. To je simptom duhovne tromosti. A, možda, i mentalitetske učmalosti. Mlad čovjek koji odbije priliku da radi, razvija se i živi od vjerskog poziva – a nema ništa konkretno drugo – mora sam sebi postaviti ozbiljna pitanja. Prvo: zašto sam, uopće, studirao teologiju?

Sve više konkursa, sve manje kandidata. I u Bosni, i u dijaspori. Naročito u dijaspori. Imamski posao se izbjegava, a razloga je više. Nekada je to plata. Nekad su to uslovi rada. Najčešće je – sve to zajedno, plus još nešto što se ne kaže naglas: gubitak osjećaja da je ovaj poziv – misija. A, ako imamska služba nije misija, šta onda jeste? U duhovnom smislu, naši imami su poput kandija u društvu – orijentiri i oni koji osvjetljavaju. U poslovnom, ipak, nisu poput kandilja da se tek tako zamijene. Stoga, s jedne strane, olahko se pristupa njima kao ljudima misije koji trebaju svu našu podršku u tom džihadu, a, s druge strane, neki od njih, naročito mlade generacije, i ne žele govoriti o nekoj misiji, već poslu – kandilji koji ne žele ni da budu upaljeni.

Misija – kako to isprazno zvuči

Zašto zvuči isprazno? Neka odgovor daju ljudi s višim platnim razredom. Međutim, nije nam problem kazati da je naš govor o misiji gotovo iščezao iz učionica medresa i amfiteatara islamskih fakulteta. Ako se i spomene – to je u fusnoti. Ili kao sentimentalna dosjetka. Romantiziranje nečeg teškog. Jer, kojim mladim teolozima, potencijalnim imamima, danas pričati o misiji kada se algoritmi You Tubea vrte oko zabave, a ne služenja ljudima, i kada njihova generacija na tom You Tubeu usput zarade više nego oni nakon mjesec dana rada u džematu? Mladi ne vide smisao da žrtvuju mladost za poziv koji društvo ne vrednuje, već svakodnevno propituje pa i optužuje, dok su, kod pojedinaca u Islamskoj zajednici, obični uposlenici koji trebaju da izvršavaju ono što im se naredi.

Dva pitanja vise nad našim konkursima za imame: imamo li uopće imamsku misiju kao temu u formalnom obrazovanju i šta to činimo da mladima imamski poziv ne izgleda kao neželjeni kompromis, nego kao izazov vrijedan života?

Jer da se ne lažemo – dokle god ne redefinišemo odnos prema ovom pozivu, samo ćemo zamjenjivati imame, kao što zamjenjujemo kandilje – kad pregore. S druge strane, naši mladi teolozi danas više čekaju nego što traže. Čekaju da neko ode u penziju. Da neko odustane. Da se neko "povuče iz boljeg džemata". A, čekanje je latentno odumiranje profesionalne ambicije. U današnjici, epidemioloških razmjera u cijeloj Bosni. U osvrtu na ove teme, lični doživljaj bi trebalo izostaviti, ali, s obzirom da je autor ovih redaka teolog, možda je lični doživljaj važan.

Nesuđena Amerika i nepoznata Australija

Amerika je jedina zemlja u koju sam sletio prije dvije godine i imao osjećaj kao da sam rođen tu – u svakoj saveznoj državi koju sam posjetio, osim možda u državi Idaho, iako ne mislim ništa loše o njoj. Vjerovatno je riječ o posljedicama predrasuda ukorijenjenih u američkim filmovima. Taj osjećaj je bio takav, vjerovatno, što mi je nekada, mladom, bio san da živim u Americi. Znao sam na slijepoj karti locirati svaku saveznu državu i nabrojati njene osobine. Sanjao sam da skupim pare za putovanje barem dijelom Route 66. U četvrtoj godini ili nakon fakulteta, dvaput sam pokušavao raditi u Americi, pored drugih evropskih zemalja, ali nije bilo nafake. Nakon toga, bezuspješno sam predavao papire za Australiju, ne znajući ništa o toj zemlji dok je nisam posjetio 2018. godine. Divna zemlja. Spoj američkog i engleskog stila. Nedavno je zatvoren konkurs za imama u džematu Perth u Australiji i, prema onome što znam, bilo je vrlo malo kandidata. Pitam se: pa gdje su svi ti mladi teolozi, mlade i bolje verzije mene s diplomom u rukama? Naravno, neko i mene može pitati: pa što ti sada ne ideš? Vrijeme čini svoje. Naime, mnoge nas, starije teologe, vani bi dočekali u nekom tonu kao Ahmeda Bureka na stanici u Derventi, kada je otišao biti imam na sjever Bosne. U glavi nam se vrti, usput, onaj čudni naslov čudnog filma: No country for old men.

Znam za sve izazove rada u dijaspori, pisali smo o tome, i ne treba niko ovdje licitirati problemima s kojima se imami u dijaspori susreću, a čemu smo posvetili, na određen način, i uvodni dio ovog teksta. Međutim, frapiran sam nezainteresiranošću mladih za odlazak vani, u ambijent u kojem mogu magistrirati, doktorirati, osjetiti koliko vrijede u nekom drugom društvu itd. Kakva začahurenost naših mladih teologa koji u tome ne vide priliku koju drugi plaćaju! U ovom slučaju, to je iskustvo za koje, usput, primaju i platu. Znači li to da će odmarati i ljenčariti? Ne. Svaki posao je težak, odnosno nije lakši nego u nekom složenijem džematu u Bosni. Osim toga, zar mladim teolozima, dok pričaju kako treba IZ u BiH raditi, ne bi trebao biti izazov kreirati nove paradigme vani?

Zamislimo 2050. godinu. Naši vrtići. Naše škole. Naši edukacijski centri u Australiji, Skandinaviji, Kanadi. To ne može napraviti neko "s vrha". To mora pokrenuti mladi imam koji zna više od pukog održavanja džemata i slanja izvještaja. Neko ko neće pitati šta se može uraditi s platom – već šta se može izgraditi s vizijom. Uslovi se mijenjaju. Možda će doći vrijeme kada nećemo, uopće, morati više razmišljati kako i koliku platu dati imamu, ali nećemo moći imati imame s vizijom. Koliko će nas to, tek, koštati?

Zašto sam, uopće, studirao teologiju?

Dijaspora nije turizam. Da budemo jasni. Ali jeste prilika. Jeste poligon. I jeste mjesto gdje se može spojiti služba i lični napredak. Međunarodno iskustvo? Besplatno. Samo treba otići. Ali, treba i željeti. Zato, kad vidimo otvoren konkurs u džematu Perth – i niko se ne prijavljuje – to nije samo stvar geografske udaljenosti. To je simptom duhovne tromosti. A, možda, i mentalitetske učmalosti. Mlad čovjek koji odbije priliku da radi, razvija se i živi od vjerskog poziva – a nema ništa konkretno drugo – mora sam sebi postaviti ozbiljna pitanja. Najvažnije: zašto sam, uopće, studirao teologiju?

Na kraju, iako neprimjereno, pitanje: šta će ta mlada osoba izgubiti ako i ne uspije nešto napraviti vani? Da se sutra vrati, vraća se na isto. Čekanje je postalo vrhunski zanat. A, ne zna se za šta se čeka. Pa zar ćemo imamsku službu, taj emanet, tretirati kao rezervni plan? Plan B za one koji nisu uspjeli nigdje drugo? Pa nije to ni posao samo za one s „viška vremena“niti za one koji traže sigurnost i mir.

Stoga, ako bih kao stari kolega ikada imao ili smio išta reći nekom mladom kolegi teologu, bilo bi: kreni. Ne čekaj pozivnicu sa zlatnim pečatom. Život je već otvoren konkurs. Zamisli da su ashabi, umjesto da prelaze pustinje, sjedili u krugu i vodili teološke rasprave od Mekke do Medine. Da su oklijevali, da su čekali “povoljan trenutak”, da im je bilo neugodno ići među nepoznate. Islam ne bi došao ni do Sirije, a kamoli do Taškenta, Timbuktua ili, da, do Južne Amerike. Da su oni čekali da neko ode u penziju – mi danas ne bismo imali šta čuvati. Nemoj od kravate u kancelariji očekivati viziju. Već od ahmedije. Ako nećeš ti – ko će? Ako ne sad – kad?

To je poziv za one koji žele – nemir. Pokret. Pitanja. Susrete. Tuđe jezike. Drugačije kulture. I jedno trajno pitanje: šta ja mogu učiniti više? Zato, ne razumijem mlade koji, nakon završetka teologije, po čaršiji traže posao, iščekujući da neko ode u penziju ili šta već. Mladost ne bi trebala biti ograničena dimom nargile i konformizmom.

I na kraju, da postavimo ono "neprimjereno pitanje"– šta će, zapravo, izgubiti ako i ne uspije napraviti nešto vani? Ništa. Ali će sigurno izgubiti ako nikada ne pokuša.

(IIN Preporod)