Sjećanje koje spašava svijet: 11. juli između prošlosti i savjesti

Piše: Mustafa Cerić

Povijest uklesana u datum

Dana 23. maja 2024. godine, u veličanstvenoj, ali često gluhoj dvorani Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku, izgovorena je rečenica koja se već decenijama čekala: „Generalna skupština UN-a proglašava 11. juli Međunarodnim danom sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici“.

Odluka je donesena s 84 glasa za, 19 protiv i 68 suzdržanih. Bio je to povijesni dan – ne zato što je svijet tek tada saznao za Srebrenicu, već zato što je prvi put rekao: Nećemo više šutjeti.

Taj čin nije bio samo simbol. Nije bio ni diplomatski gest. Bio je – i ostaje – etička prekretnica, pravni znak vremena i globalni moralni imperativ. Bio je to trenutak kada je civilizacija priznala svoju ranjivost, ali i svoju snagu: da, makar sa zakašnjenjem, upiše istinu u zvaničnu povijest svijeta.

Ovaj datum, ovaj rez, dolazi nakon 15 godina od prve velike evropske potvrde genocida – Rezolucije Evropskog parlamenta od 15. januara 2009. godine. Tada je 11. juli prvi put proglašen danom sjećanja u prostoru koji je do jučer gledao na Balkanski rat kao “unutrašnju stvar”, kao nerazumljivu eksploziju daleke historije. Ta prva evropska rezolucija bila je početak raskrinkavanja kolektivne ravnodušnosti.

Ali, Rezolucija UN-a iz 2024. godine je nešto više. Ona je univerzalni zakonik pamćenja.

Pravna snaga protiv zaborava

U pravnom smislu, ova rezolucija je čin izgradnje međunarodne normativne kulture odgovornosti. Proglašavanje 11. jula Danom sjećanja na genocid u Srebrenici postavlja novi presedan: da nijedan genocid – čak ni onaj koji je počinjen pred očima Ujedinjenih naroda, uz prisustvo njihovih plavih šljemova – ne smije biti izbrisan ni relativiziran.

U vremenu kada su se pojmovi poput “alternativnih činjenica” i “historijskog revizionizma” infiltrirali u javni diskurs moćnih država, ova rezolucija vraća međunarodno pravo svom osnovnom pozivu: da štiti žrtve, a ne počinitelje. Da pamti činjenice, a ne političke interese.

Ona nije presuda – ali jeste poruka. Poruka da je istina jača od politike, da je pamćenje moćnija sila od poricanja. I da, iako simbolična, pravna norma može biti most između bola i pravde.

Poruka Srbiji: da istina ne bira granice

Za Srbiju, ova rezolucija je gorko ogledalo. Ne zato što je uperena protiv nje kao nacije, već zato što razotkriva još uvijek prisutni otpor suočavanju s vlastitim zločinom. Srpska politička elita, od samog najavljivanja rezolucije, predvodila je međunarodnu kampanju osporavanja, koristeći retoriku kolektivne viktimizacije, lažnog ponosa i geopolitičkog inata. 

Ali, svijet je izglasao. Istina je izgovorena. 

Poruka Srbiji nije: Vi ste genocidni narod. Poruka je: Ne možete ići dalje dok ne prođete kroz istinu. I ta istina se ne tiče samo prošlosti – već budućnosti. Jer narod koji ne može izgovoriti vlastiti zločin – ponovit će ga. Ako ne oružjem, onda riječima, školama, zakonima, mapama. 

Rezolucija nudi Srbiji šansu, ne osvetu. Šansu da bude dio svijeta koji ne šuti pred nepravdom. Da se jednom, iskreno i ljudski, nakloni pred tabutima – ne kao krivac, već kao čovjek.

Poruka žrtvama: da bol nije uzalud 

Majke Srebrenice, koje već tri decenije hodaju između kabura, sudnica i hodnika međunarodnih institucija, konačno su dočekale dan kada njihova riječ više nije samo svjedočanstvo – već svjetska činjenica. 

Ova rezolucija je priznanje da su njihova djeca postojala. Da nisu nestali. Da ih svijet pamti. 

Poruka žrtvama je: Vaš bol više nije samo vaš. On je naš. Srebrenica je sada ime koje ne pripada samo Bosni – već cijelom čovječanstvu. I više niko, nikada, ne može reći da nije znao.

Poruka svijetu: da se genocid ne smije gledati u prijenosu uživo 

U vremenu kada se pred očima cijelog svijeta odvijaju novi zločini – u Palestini, Ukrajini, Kongu, Sudanu – ova rezolucija dolazi kao opomena. Ne kao podsjetnik na prošlost, već kao ogledalo sadašnjosti.

 Srebrenica nije jedini genocid – ali je jedini koji je počinjen uz prisustvo onih koji su obećali da će ga spriječiti.

Zato je poruka Rezolucije cijelom svijetu: Ako Srebrenica bude samo simbol, a ne obaveza – onda će se ponoviti. Ako 11. juli bude samo dan ceremonija, a ne dan djelovanja – onda svijet nije ništa naučio.

Dan kad je čovječanstvo govorilo 

Dana 23. maja 2024. godine, Ujedinjene nacije su, makar na trenutak, postale ono što su utemeljivači zamišljali da budu: savjest svijeta. 

I zato danas, na prvu godišnjicu te rezolucije, ne sjećamo se samo prošlosti. Obećavamo budućnost. Obećavamo da ćemo pamtiti – ne da bismo mrzili, nego da se ne bi ponovilo. Da ćemo izgovarati istinu – ne da bismo sudili, već da bismo iscijelili. I da nikada više nijedan narod ne postane nevidljiv dok nestaje.

 Jer, svijet koji pamti – nije izgubljen.

(Preporod.info)