Vjernik treba "da se hoće"
Piše: Esad Bajić
Ambicija je urođena čovjekova težnja – unutarnji zov da posegne za onim što još nije dohvaćeno, ali jeste moguće. U svom zdravom obliku, ona nas pokreće da rastemo, da se usavršavamo i služimo svrsi većoj od sebe.
No, kada izgubi taj smisao i postane opsesija priznanjem ili moći, ambicija prelazi granicu i prerasta u devijaciju zbog čije se učestalosti danas ambicioznost se sve češće vezuje za one koji za nju nemaju pokriće – za nesposobne. Oni su tako, unatoč manjku znanja najglasniji, najvidljiviji.
Takvo okruženje one sposobne, pak, nerijetko primora da biraju tišinu – povlače se sa scene da ne bi bili poistovjećeni s onima koji žele samo istaknuti sebe, a nemaju šta ponuditi. To je dovelo do tog da kada neko među nama učini „korak više“, prva reakcija nije podrška, nego sumnja: "Hvali se, pokazuje se, hoće se!"
A zapravo - ako se čovjek "hoće" djelom, a ne praznom riječi, onda neka se i hoće! To nije taština, to je odgovornost. Danas nam nedostaje takvog dokazivanja, inicijative, djelovanja i hrabre angažiranosti. Nama fali plemenitog natjecanja. Bošnjak danas mora da se "hoće"– da se dokazuje, da se izgrađuje, da ne iščezne. Trebamo imati zdravu ambiciju, i radi sebe i radi dostojanstva zajednice.
Natjecanje u istinoljubivosti, požrtvovanosti, poštenju, znanju, ideji i djelu – danas nije luksuz, već uslov opstanka.
Vjernik nije stvoren da živi zarobljen u strahu i malodušnosti. On ima odgovornost prema potencijalu koji mu je Bog dao. Govorimo, naravno, o ambiciji koja nije bazirana samo na ličnoj koristi. Zajednica ne može napredovati bez ambicioznih pojedinaca koji svoje talente stavljaju u službu kolektivnog dobra.
"Najbolji među vama je onaj koji je najkorisniji ljudima" (hadis).
Poslanik, a. s., nije bio ravnodušan prema veličini ciljeva. Kada bi tražio, tražio bi najbolje. Nije rekao: "Molite za Džennet", već: "Tražite Firdevs, najviši stepen Dženneta". Ambicija kod vjernika ne treba biti oskudna.
Problem današnjeg vjernika nije toliko manjak prilika koliko manjak unutarnjeg podsticaja. Često se dešava da ljudi imaju potencijal – ali nemaju želju da idu dalje od uobičajenih okvira. Zadovoljavaju se njima, ne žele više jer ih "više" plaši.
Taj prostor ostaje prazan – i tada ga, bez mnogo zadrške, popunjavaju oni koji ne prezaju ni od čega. Tako nerijetko na vodeća mjesta dolaze najglasniji, a ne najdostojniji; oni koji znaju kako se dolazi, ali ne znaju šta s tim kad stignu. Povlačenje sposobnih tako postaje saučesništvo u napretku nekompetentnih.
Zato vjernik mora vratiti ambiciji njeno izvorno, plemenito značenje – kao duhovni pokretač koji ne traži slavu, već blizinu Bogu i korisnost ljudima. Ambiciju da bude bolji vjernik, bolji suprug, nježnija majka, pouzdaniji radnik, pravedniji trgovac, poslodavac...
Da se ne zadovoljava time da “nije loš”, nego da stremi tome da u svakom danu bude bolji, kako je kazao Hasan Basri: "Onaj čiji su dan i noć isti – taj je na gubitku".
Nema malih djela ako je nijet veliki. A ni velikih dostignuća ako je srce prazno. Samo tako uspjeh postaje dar, bez toga on biva teret. I oni koji se zbog Nas trude – sigurno ćemo ih putevima Našim uputiti (El-Ankebut, 69).
Ambicija vjernika je odgovornost pred Onim koji zna naš puni potencijal. Vjernik treba „da se hoće“!
(IIN Preporod)
