Od pamćenja do paralize: Šta radimo sa svojom prošlošću?

Piše: Esad Bajić

Mi, Bošnjaci, volimo svoju prošlost. Možda i previše – toliko da nam postaje zamjena za sadašnjost. Toliko da je često više ne vidimo onakvom kakva je bila, nego onakvom kakva nam treba da preživimo ovu mučnu sadašnjost. Treba se prisjetiti da sjećanje, kako može biti lijek, može biti i opijum. A opijuma ove vrste, na ovim prostorima, već ima mnogo.

Ova zemlja – zemlja tri naroda, tri historije, tri istine – postala je raskrsnica gdje svi govore, a niko ne sluša. I mi, Bošnjaci, kao da sve više učimo da ponavljamo, a sve manje da razmišljamo. Historija se sve manje čita i analizira, a sve više skandira. Umjesto učiteljice života, sve češće je uzimamo kao štit. Štit iza kojeg se skriva sve ono što ne želimo priznati: političke slabosti, intelektualne praznine, moralne kapitulacije.

Zajednice ne postaju ni blizu opasne kada zaborave svoju prošlost, koliko kada je počnu izmišljati. Mi to, skoro svaki dan, imamo pred očima, kao prijetnju ali i izazov da, ne daj Bože, postanemo slični.

U neimaštini stvarne strategije, identitet se kod nas sve češće gradi samo na sjećanju. I to selektivnom. Posežemo za prošlošću kao za oružjem. Koristimo je da uvjerimo sebe da smo pravedni, nevini, herojski – ali ne da se suočimo s tim koliko smo i danas neorganizovani, ovisni o moćnicima, fragmentirani, prečesto tihi, tamo gdje bi trebalo vikati na uzbunu, i glasni, tamo gdje bi ljepše bilo šutjeti.

Nisu nam strane podjele, nije nam strana šutnja pred nepravdom, nije nam strana ni navika da se okupljamo tek kad nas žestoko zaboli. I to nije toliki problem dok god to znamo. Prava opasnost počinje kada ugušimo samokritiku i odbacimo i sistemsku i ličnu odgovornost.

Ova zemlja neće propasti ako drugi budu jaki. Propast će ako mi budemo slabi i nijemi. Ako budemo birali one koji samo znaju dirati u emocije, a ne povesti društvo. Ako i dalje budemo govorili da je „vrijeme ratno“, dok gubimo mir, porodice, djecu, obrazovanje, rad.

Naše komšije – i Hrvati, i Srbi – imaju svoje mitove. Neki od njih su opasni, neki tužni, neki iskreni. Ali nama ne treba kopija. Nama treba zrelost.

Bošnjaci neće opstati zato što su stradali. Nego ako znaju šta će raditi s tim stradanjem. Hoće li ga pretvoriti u pamćenje koje prosvjetljuje, ili u tamu koja paralizira?

Najveći narodski neprijatelj nije drugi narod, nego vlastita nesposobnost da sebe pogledate u ogledalo i kažete: ovo nismo mi. Ili još gore – ovo jesmo.

(Preporod.info)