Papirni ministri i hladan tuš za Bošnjake
Piše: Hikmet Karčić
Najnovija politička kriza u Bosni i Hercegovini još jednom je ogolila duboku nemoć bošnjačkog političkog establišmenta.
Ulazak premijera RS Radovana Viškovića u kasarnu Oružanih snaga BiH – čin koji direktno podriva principe vojne neutralnosti i institucionalnog poretka – nije samo kršenje protokola; to je simbol koliko su bosanskohercegovačke institucije krhke i kako se lako raspadaju kada ih se suoči s realnim izazovima.
Ono što najviše boli jeste da su bošnjački politički predstavnici opet zatečeni, bez plana, bez strategije i bez sposobnosti da ponude bilo kakvo ozbiljno rješenje.
Njihove reakcije – dramatična retorika, usmene osude i prazne naredbe – svedene su na pozorišnu predstavu za medije i društvene mreže.
Političko rukovodstvo koje svoju snagu crpi isključivo iz moralne indignacije, a ne iz institucionalne odlučnosti, osuđeno je na neuspjeh. Bošnjaci su još jednom suočeni s "hladnim tušem" spoznaje da njihovi lideri nemaju ni viziju ni hrabrost da se nose s krizama koje nadilaze simboličku politiku.
U ovom trenutku, jasno je da državne institucije funkcionišu sve dok ne pokušaju da rade svoj posao. Onog trena kada se suoče s realnim prijetnjama, etnička lojalnost nadjačava profesionalnu odgovornost – fenomen koji podsjeća na dezintegraciju institucija uoči raspada Jugoslavije, kao i na iskustvo libanskog građanskog rata.
Papirni ministri – političari koji imaju titule, ali ne i moć – igraju se s emocijama građana, umjesto da ponude konkretne mehanizme zaštite države i društva. Umjesto da se insistira na pravnoj odgovornosti, jačanju institucija i uspostavi dugoročnih sigurnosnih i političkih politika, bošnjačka politička scena se zadovoljava simboličkim gestama. U kriznim momentima, narod ne traži parole, već djelovanje.
Još poraznije je što ni opozicija nije pokazala da bi se drugačije ponašala.
Nema razlike između vlasti i opozicije kada se radi o odsustvu vizije. Umjesto da ponude alternative, svi se utrkuju u izjavama koje graniče s političkim folklorom.
Bosanskohercegovačka svakodnevica je opterećena siromaštvom, korupcijom, odlaskom mladih, nesređenim zdravstvstvom, nefunkcionalnim obrazovanjem – a politička elita i dalje govori o "ugroženosti" dok ne nudi rješenja za ijedan stvaran problem.
Zato je krajnje vrijeme da se bošnjački politički predstavnici – i oni na vlasti i oni u opoziciji – prestanu baviti dramatičnim izjavama i počnu djelovati u okvirima pravnog i institucionalnog poretka.
Potrebni su konkretni prijedlozi zakona, reforme u javnoj upravi, investiranje u obrazovanje, izgradnja povjerenja u pravosuđe, i jačanje kapaciteta državnih institucija.
Samo na taj način se može stvoriti država koja neće kolabirati na prvi znak krize.
U suprotnom, bošnjački narod će ostati talac politike koja koristi njihova osjećanja, ali nikada ne štiti njihove interese.
A kada dođe sljedeća kriza – a doći će – niko neće imati pravo biti iznenađen.
(Peporod.info)
