Mrve koje su bile harfovi

Piše: Mustafa Bećirović

Svaki dan gledam u ono što Gospodar preporučuje: "Posmatrajte plodove kad se pojave na zelenoj grani, i kad dozriju", jer On je Fāliq al-ḥabb wa al-nawā, Onaj koji cijepa zrno i košpice i koji iz tame izvodi život.

Učim da je tišina štit od buke svijeta, da je šutnja prvi znak mudrosti.
Ponovo otkrivam jednostavne rituale – hranim golubove i vrabce u času svitanja, jer On je i Fāliq al-iṣbāḥ, Onaj koji cijepa tamu zore i daruje novo svjetlo.

Gledam jednog vrapca kako s grane prhne, zgrabi mrvicu – upravo onoliko koliko mu može stati u kljun. Drugi, pred kojim je gotovo švedski sto mrva, zalijeće se da mu otme baš tu jednu.

Kao i čovjek kojem zalogaj u tuđoj ruci izgleda ljepši, veći i dragocjeniji od onoga što već drži u svojoj.

I ja ponekad, gotovo nesvjesno, berem mrve po stolu, onako kako smo ih nekada, kao djeca, skupljali sa sinije. Poučavani da su i mrvice Allahov dar, sveta opskrba.
Mrve su bile svete kao harfovi – a danas, sve je nekako izblijedilo i svemu je oduzeto sveto značenje.

Ne znam više kome pripada ljudski um.
Kao da se nekako odvojio od mozga, kao da lebdi bez korijena. Ko ga vrednuje? Ko još razlikuje mudrost od puke informacije? Neki potpis na papiru, neka školska potvrda, neko zvanje koje ne garantira ni znanje ni razum?

Kao da ništa nije doživjelo veći pad, dublje raspeće od uma i mozga.

Nekada su postojali ljudi koje su drugi nazivali pametnima i svaki kraj je imao svoje mudrace.
Danas, čini se, čovjek ništa u sebi nije toliko obezvrijedio kao mozak i um.
Sve izgleda naučeno, poznato, obrazovano, ali razlike nema. Sve je, nekako, isto.

Čak i šejtan, koji je nekoć bio majstor zavođenja, sada izgleda blijed i istrošen.
Izmorio ga je čovjek, jer ga je nadmašio u vlastitim varkama.

Kao da šejtanu ponestaje inspiracije.
Kako će i imati nadahnuće, kada mu svi izgledamo isto?
Kao da je poraženom umu rekao: "Nema više smisla. Vaš um nema snagu ni svrhu. Svi ste slični jedan drugom."

Više niko ne pravi razliku u svijetu bezbrojnih detalja kojima se svakodnevno hranimo.
Zalogaji pohlepe koje gutamo veći su od mrvica kojima je on nekada trovao i zavodio naša srca.

A njemu, šejtanu, nije čast boriti se s onim koji nije jači od njega.
Zavod ga više ne pokreće kada vidi slabost.
Kaže: "Na zavođenje me tjera snaga lica koja blistaju nurom. Kad god na njima vidim da meleci ispisuju harfove – tada ja pokrećem vojsku."

(Preporod.info)