Deveti maj: Pobjeda koju slavimo, fašizam koji ignoriramo

Piše: Sead Turčalo 

"Svako doba ima svoj vlastiti fašizam."

Primo Levi, (1919–1987), italijanski židovski pisac,

preživjeli Holokausta

 Deveti maj 1945. godine mogli bismo simbolički opisati kao dan kada su nacističke zastave položene pred savezničke čizme u razorenom Berlinu. Taj dan urezan je u kolektivnu memoriju Evrope kao trenutak konačne pobjede civilizacije nad barbarstvom, razuma nad mitom krvi i tla (Blut und Boden).

Ovog će petka evropski zvaničnici polagati vijence i izražavati žaljenje zbog “ratova iz prošlosti”, vjerovatno spomenuti Ukrajinu, a zaboraviti Gazu. Ipak, možda bi trebali pogledati oko sebe i upitati se da li je fašizam zaista poražen ili se samo preobukao, naučio nove jezike, opisujući sam sebe novom terminologijom, i infiltrirao se u institucije koje bi ga trebale spriječiti. 

Obredi licemjerja 

Paradoks našeg vremena je što 9. maj sve više postaje obred licemjerja. Obilježavamo kraj jednog fašizma, dok nijemo posmatramo kako se drugi, pod drugačijim imenima, ali s identičnom prirodom, infiltrira u pukotine naših demokratija. Razlika je samo u estetici. Nema više podignute ruke, ali postoje podignuti zidovi i ograde s bodljikavom žicom.

Nema više Kristalne noći, ali ima noći u kojima se migranti guše u kamionima ili dave na obalama Evrope, a djeca i drugi nedužni civili ubijaju i izgladnjuju u Gazi i Ukrajini. Istovremeno, nacionalne televizije širom Evrope i svijeta emitiraju reality programe o kulinarskim vještinama. 

U Bosni i Hercegovini sjećanje na 9. maj djeluje kao historijska ironija.

Naprimjer, u entitetu koji je proklamirao 9. januar, dan kada je i formalno počela implementacija genocida koji će kulminirati u Srebrenici, kao vlastiti rođendan, groteskno je da se i 9. maj tretira kao praznik. Tamošnja vladajuća struktura ne obilježava pobjedu nad fašizmom – ona negira genocid. Tamo predsjednik entiteta slavi ratne zločince kao "osnivače nacije", a škole uče djecu da u Srebrenici nije počinjen genocid, nego "politički konstrukt". To je institucionalizirano poricanje, pravi sistemski cinizam. 

Ne možemo reći da je Milorad Dodik ili neko iz rukovodstva RS-a Hitler. Ali ni Hitler nije počeo kao Hitler kojeg znamo. Počeo je riječima, simbolima, zakonskim derogacijama, emocionalnom mobilizacijom većine protiv jedne manjine. Isto radi i režim u Republici Srpskoj – konstruira Bošnjake kao egzistencijalnu prijetnju, ismijava njihovu vjeru, poziva ih da se vrate u hrišćanstvo, sabotira njihovu jezičku i političku ravnopravnost. I sve to pod okriljem sistema koji je formalno demokratski.

Fašizam, kako upozorava Madeleine Albright, koja je upravo Dodika nekada označila kao "svježi povjetarac" na bh. političkoj sceni, ne dolazi više na tenkovima. On sada dolazi na izborima, pod okriljem partija koje verbalno negiraju vezu s tom ideologijom, ali je u praksi implementiraju.

Politički su lideri takvih partija naučili kako da preokrenu moralnu arhitekturu liberalnog poretka. Oni ne govore da su fašisti, nego tvrde da brane narod. Oni ne poriču pravo drugih da postoje, nego samo tvrde da su “prijetnja”. Oni su naučili da, u doba društvenih platformi, najefikasnija propaganda nije ona koja širi jednu istinu, nego ona koja ubija vjeru u mogućnost istine. 

Naša tišina kao podrška

Gaza je danas jedno od mjesta gdje se također razotkriva laž o “nikad više”, izrečena nakon pobjede nad fašizmom. Tamo gdje se decenijama primjenjuje kolektivna kazna, gdje se ljudima uskraćuje struja, voda, kretanje, obrazovanje, gdje se bombardiraju škole, bolnice i izbjeglički kampovi, tu ne treba previše filozofije da bismo prepoznali obrazac.

Dehumanizacija, izolacija, uništenje, primjenjuje se ista matrica, samo na drugoj geografskoj širini. 

U Rusiji, 9. maj je pretvoren u političku liturgiju nacionalne žrtve i pobjede, iz koje je proizašao ratni kult koji danas razara Ukrajinu. Ruski predsjednik koristi antifašistički narativ da bi opravdao vlastiti imperijalizam. “Denacifikacija” postaje eufemizam za zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava. 

U centralnoj Evropi, fašizam dolazi pod okriljem "neliberalne demokratije". Zagovornici iliberalne demokratije koji podržavaju Putina, dok osporavaju univerzalnost ljudskih prava, predstavljaju novi tip "pobjednika nad fašizmom", onaj koji ne priznaje da je fašizam ikada postojao. Umjesto toga, nudi "kršćansku Evropu", očišćenu od liberalizma, migranata i multikulturalizma. Evropa, pod vodstvom "iliberalnih demokrata", ne bi pobijedila Hitlera, već bi ga, možda, pozvala na konferenciju. 

Danas se borba više ne vodi samo protiv tiranina s brčićima. Danas se vodi protiv algoritama koji nam serviraju mržnju u ime angažmana. Protiv škola koje izjednačavaju istinu i mišljenje. Protiv političara koji relativiziraju Holokaust jer "historija nije crno-bijela". Protiv novinara koji šute kada se podižu spomenici ratnim zločincima, jer ne žele "polarizaciju". 

A upravo je polarizacija ono što fašizam priželjkuje. Fašizam se ne hrani sukobima, nego ih proizvodi. On ne jača samo na mržnji nego na ravnodušnosti nas, građana. I zato, neprijatelji 9. maja danas nisu samo novi Führeri već i umorni građani koji su uvjereni da politika više nije njihov posao. Fašizmu ne treba naša podrška. Dovoljna mu je naša tišina. 

Zato, 9. maj nije dan za vijence i parole. To je dan za postavljanje neugodnih pitanja: kako je moguće da oni koji su pobijedili fašizam danas pomažu ili ravnodušno posmatraju njegove nove verzije? Kako to da EU dodjeljuje kandidatski status državi čiji predsjednik vodi politiku inspiriranu "ruskim svijetom"? Kako to da bošnjački povratnici u RS-u danas žive pod istom retorikom koja je dovela do rata? 

Možda je vrijeme da 9. maj prestanemo slaviti i počnemo ga shvatati ozbiljno. Jer, ako nas je historija išta naučila, onda je to da fašizam ne umire. On se samo transformira i čeka nas, iza zakona, iza ekrana, iza društvenih mreža. 

U vremenu u kojem sjećanje postaje selektivno, a istina relativna, možda je najveći čin otpora da se sjećamo – ispravno. I govorimo – jasno. Jer fašizam ne podnosi ni jedno ni drugo.

(Preporod.info)