Čuvajmo temelje svoga postojanja

Piše: Ammar Čopelj

Abdullah ibn Omer, radijallahu anhu, sin Omera ibn Hattaba, drugog pravednog halife, bio je jedan od bliskih ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Imao je jedan, naizgled neobičan, ali duboko emotivan i važan običaj.

Kažu da bi znao otići nekoliko kilometara izvan Medine i zalijevati jedno usamljeno drvo usred pustinje. Samo jedno drvo, u pijesku, daleko od svega – bez neke vidljive koristi. 

Pitali su ga: „Zašto to radiš?“ Ili, kako bismo mi danas rekli: „Kakva je svrha toga? Kakva je korist od zalijevanja drveta u pustinji?“ A on bi odgovorio: „Vidio sam Allahovog Poslanika kako sjedi pod tim drvetom i bojim se da ne umre, da se ne osuši, ako ostane bez vode.“

Naravno, Abdullah nije bio jedini s takvom osobinom. Mnogi ashabi su, svako na svoj način, čuvali uspomenu na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Neki su prenosili njegove riječi – hadise. Drugi su opisivali njegova djela i ponašanja. Treći su brižno čuvali predmete koje je koristio, stvari koje su na bilo koji način bile povezane s njim.

Ashabi su znali čak i djecu koju je Allahov Poslanik pomilovao po glavi i pamtili su tačno mjesto na kojem ih je dotakla njegova blagoslovljena ruka.

Zašto su to radili?

Zato što su duboko osjećali važnost svega što ima vezu s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovom svijetlom ličnošću. Vjerovali su da se u toj vezi, u toj blizini, kriju sreća, spas i uspjeh. Ne samo na budućem svijetu nego i na ovom prolaznom dunjaluku.

Mi danas, čuvajući hadise i njegov životni primjer, pokušavamo obnoviti tu vezu s njim. Ne samo iz potrebe za znanjem već i iz ljubavi. Iz čežnje i nade u bereket.

Ali, to nije nepoznato ni našem svakodnevnom iskustvu. Vjerovatno ste i sami primijetili, kada neko drag preseli, ne puštamo ga lako iz svog života. Ostane nešto iza njega: možda stari sat koji više i ne radi... Ipak, čuvamo ga. Ne damo ga. Ne zato što nam praktično treba, nego zato što nam ta osoba još uvijek treba.

U tim predmetima, zapravo, tražimo vezu. Ne želimo da se prekine nit koja nas je povezivala. Taj sat našeg dede nije samo metal i mehanizam. To je dio njega. I dok je taj sat s nama, kao da i on, na neki način, još živi među nama.

Psiholozi ovu pojavu nazivaju simboličkom vezom – emocionalnom potrebom da ostanemo povezani s onima koji su nam značili, čak i kad ih više fizički nema među nama.

Isto kao što nam je potrebna simbolička veza s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kroz njegove riječi, postupke i ostavštinu, tako nam je potrebna i veza s našim precima. S onima koji više nisu s nama, ali su nam ostavili ono najdragocjenije: iman – vjeru.

Uz vjeru, ostavili su nam i mnoštvo kulturnih i civilizacijskih tragova koje danas nazivamo vakufima, tradicijom, amanetom. To nije samo prošlost. To je zalog. Most između njih i nas. To je ona veza koju trebamo znati čuvati – ne samo iz poštovanja prema onima prije nas nego i zbog dobra koje se iz te ostavštine može roditi.

Upravo zato se svakog 7. maja prisjećamo porušenih vakufa, džamija i drugih vjersko-kulturnih tragova naših predaka. Taj datum je uzet kako bismo se, širom naše domovine i šire, sjećali svih namjerno srušenih i zatrtih islamskih vakufa tokom posljednje agresije na našu zemlju.

A brojke su zastrašujuće. Uništeno je ukupno 1.347 vakufskih objekata, među kojima 614 džamija. Svake se godine podsjećamo na ove činjenice kako, ne daj Bože, ne bismo ponovo zaboravili šta nam se dogodilo.

I to nije bio obični vandalizam. Bio je to planski, organizovani pokušaj brisanja tragova postojanja jednog naroda, jedne vjere i jednog identiteta. Dijelovi tih srušenih objekata odvoženi su čak na nepoznate lokacije, kako bi se i posljednji trag postojanja zatro. Bilo je pokušaja da se i temelji džamija iščupaju iz zemlje.

Zašto?

Jer, ako iščupaš temelj – iščupao si i sjećanje. Uništio si tu važnu vezu. A to je upravo ono što su htjeli: da izgubimo vezu sa svojim precima, sa svojom vjerom, historijom i kulturom.

Zato je čudno i teško za povjerovati da i danas ima Bošnjaka kojima vakufi smetaju. Onima kojima smeta ono što podsjeća na vjeru, tradiciju i pretke. Teško je razumjeti one kojima zasmeta vijest da se neka porušena džamija obnavlja, pa kažu: „A što baš tu? Zašto ne napravimo nešto novo?“ Ili: „Zar se sve mora obnoviti?“ Kao da ne razumiju da, ako nema te veze, te historije, tih temelja i sjećanja na one koji su ih gradili i čuvali, nema ni nas. Ne postojimo niti ćemo opstati.

Jer narod koji se odrekne svojih temelja, koji zaboravi one koji su hodali ovom zemljom prije njega, koji prekine vezu s onim što je sveto i naslijeđeno – taj narod gubi i sam sebe. Postaje kao drvo kojem su iščupali korijen. 

Zato danas, kad čuvamo vakufe i džamije, kada obnavljamo sve te objekte i s ponosom spominjemo imena naših dobrotvora i vakifa – mi ne obnavljamo samo zgrade. Mi obnavljamo sebe. Vraćamo izgubljenu vezu i učimo svoju djecu da se ni narod, ni vjera, ni identitet, ne smiju počinjati svaki put iznova – već da se grade na temeljima onih koji su bili prije nas. 

Allahu, podari nam razumijevanje i ljubav prema Tvojim svetinjama!

Allahu, ne dozvoli da budemo od onih koji zaboravljaju svoje korijene i svoju čast!

Allahu, primi od onih koji su gradili, ostavljali i čuvali te i nas učini dostojnim čuvarima njihove ostavštine!

(Preporod.info)