Bezrezervni sastav: Dostojanstvo rada – zaboravljena poruka Praznika rada

Piše: Esad Bajić

Prvi maj, Međunarodni praznik rada, trebao bi biti dan kada se prisjećamo i podsjećamo na dostojanstvo poštenog rada. No, za mnoge u Bosni i Hercegovini, to je sve češće samo još jedan slobodan dan – bez stvarne prilike da se kaže: — Ovo je plod mog truda, za koji sam pravedno nagrađen.

U zemlji gdje su minimalne plate na granici preživljavanja, gdje nesigurni poslovi i egzodus prazne sela i gradove, teško je govoriti o radu kao svetoj obavezi, kako ga islam vidi – izjednačavajući ga s ibadetom.

Poslanik Muhammed, a. s., rekao je: — Niko nije jeo bolje hrane od one koju je zaradio vlastitim rukama. (Buhari)

U Kur’anu se navodi: Čovjeku pripada samo ono za šta se trudi.
(En-Nedžm, 39)

Poruka je jasna: rad je čast, a radnik dostojanstven. No, gdje je to dostojanstvo danas?

Prema podacima Saveza samostalnih sindikata BiH, sindikalna potrošačka korpa za januar 2025. iznosila je 3.149,80 KM. U istom mjesecu, prosječna plata u Federaciji BiH bila je 1.401 KM, dok je minimalna plata iznosila 1.000 KM. To znači da prosječna plata pokriva samo 44,48% troškova sindikalne potrošačke korpe, a minimalna svega 31,75%.

U takvom kontekstu, radnici – bilo da su zidari, trgovci, medicinske sestre, nastavnici, administrativni službenici, vozači ili imami – sve više rade za manje. A sve manje mogu planirati budućnost. Mnogi mladi svoju šansu vide isključivo izvan granica. Oni koji ostaju, često samo preživljavaju. Rijetki istinski žive.

I primjer imama – radnika Islamske zajednice – ovdje ne treba zaobići. S obavezama koje uključuju svakodnevnu dostupnost džematlijama, rad vikendom i praznicima, stalnu psihološku i duhovnu prisutnost – imami često nemaju ni slobodan dan mjesecima. A njihova primanja ostaju skromna. Može li jedan imam, od svoje plate, školovati djecu, obezbijediti dom, dostojanstveno stariti? Ovo nije optužba nekog, već podsjećanje da i oni koji vode zajednicu dijele svakodnevnu borbu sa svojim džematlijama. Ovim dijele sudbinu hiljada radnika.

Plata koja nije dovoljna za osnovne životne potrebe nije samo ekonomski podatak – to je slika sistema koji ne prepoznaje da pravedno društvo počiva na dostojanstvu svakog poštenog rada.

Ako već ne možemo svakome obezbijediti sigurnost i visoku zaradu, možemo barem vratiti duhovnu vrijednost radu i radniku. Islam jasno kaže: radnik koji pošteno radi – svet je.

— Dajte radniku njegovu plaću prije nego što se osuši njegov znoj. (Ibn Madže)

To nije samo pravilo o isplati. To je poziv na poštovanje. Na priznanje. Na vraćanje smisla onome što je temelj svakog napretka – čestitom radu i onome koji ga obavlja.

Islam ne dijeli dostojanstvo na duhovno i materijalno. Ne kaže da je čovjek vrijedan samo kad klanja, nego i kad radi – na njivi, baušteli, u školi, kancelariji, bolnici ili džamiji.

Pravda u islamu nije ukras u govoru, već orijentir svakodnevice. I zato, Prvi maj ne bi trebao ostati simbol nekih prošlih borbi. On bi trebao biti podsjetnik da društvo koje zaboravi radnika – zaboravlja i sebe.

Jer, bez poštovanja prema radu, nema poštovanja prema životu. Bez pravične plate, nema ni stvarne slobode.

U tom duhu, možda je vrijeme da Prvi maj ponovo postane ono što je izvorno bio – dan kada se ne slavi nerad, nego dostojanstvo rada. Da radnik, bilo u fabrici, školi ili džamiji, osjeti ono što mu po vjeri i po ljudskosti pripada: dostojanstvo.

Društvo koje ne prepoznaje vrijednost rada, uskraćuje sebi i budućnost. Kada mladi više ne vide smisao u ostajanju, jer trud ne garantuje ni sigurnost ni priznanje, onda Praznik rada postaje samo nostalgija – a ne nada. A bez nade, ni najbogatiji sistem neće opstati. Povratak dostojanstvu rada nije luksuz, već preduslov opstanka. Jer u temelju svakog napretka, ne stoje parole, već ljudi koji znaju da njihov trud vrijedi – i da vrijede oni sami.

(IIN Preporod)