Mogu li se BiH i Bošnjaci osloniti na EUFOR?

Piše: Hamza Karčić

Ove godine navršavaju se dvije značajne godišnjice. Jedanaestog jula je 30. godišnjica genocida u Srebrenici, najbrutalnije faze genocida nad Bošnjacima od 1992. do 1995. U novembru se navršava 30 godina od zaključivanja mirovnih pregovora u Daytonu, okončanja agresije na RBiH i uspostave političkog sistema koji je asociran s tim gradićem u američkoj saveznoj državi Ohio.

Konferencije, naučni i novinski članci, tribine, dokumentarni filmovi i drugi formati obilježavanja ove dvije godišnjice – a posebno godišnjice genocida – u značajnoj mjeri obilježit će mjesece koji dolaze.

U vremenu sve češćeg negiranja genocida, postaje sve važnije ulagati napore u sjećanje i podsjećanje na genocid nad Bošnjacima 1992–1995. U okviru sjećanja i obilježavanja, važno je i postaviti pitanje koje su to lekcije i zaključci iz tog perioda za danas, kao i za vrijeme koje predstoji.

Jedan od ključnih zaključaka je da se ne može osloniti na strane trupe za vlastitu sigurnost i opstanak. Ovo je jedna od prvih poenti koje naglašavaju profesori na uvodnom predmetu o međunarodnim odnosima na fakultetima. Jednostavna i zdravorazumska premisa izgubljena je, kao i mnoge druge, u medijskom prostoru obilježenom očekivanjima da je posao i obaveza stranih aktera da rješavaju probleme i suočavaju se s izazovima u ovoj državi i društvu.

U obilježavanju 30. godišnjice genocida, podsjećanje na ulogu UNPROFOR-a i holandskog bataljona u Srebrenici je vrlo značajno – i zbog njihove sramne uloge, ali i zbog lekcija za danas.

Prisustvo UNPROFOR-a nije riješilo uzrok agresije niti okončalo agresiju. UNPROFOR nije promijenio činjenice na terenu, već je svojim prisustvom ulio neosnovanu nadu, očekivanja i lažni utisak sigurnosti. Holandski bataljon u Srebrenici u julu 1995. upisan je u historiji kao aktivni saučesnik u genocidu. Jedna od lekcija o UNPROFOR-u je da prisustvo stranih trupa u tom obliku može zavarati i donosioce odluka i građane pojedince na osnovu njihovog prisustva, saopštenja, stavova ili obećanja.

Stav da se ne može oslanjati na strane mirovne trupe u slučaju pogoršanja sigurnosne situacije može se izvesti i na osnovu djelovanja mirovnih misija UN-a širom svijeta u drugoj polovini 20. vijeka. Trend koji se može uočiti iz tih različitih studija slučaja jeste da strane mirovne trupe uglavnom zamrznu postojeće stanje na terenu. U pravilu, niti se bave suštinom problema niti proizvode konkretno rješenje. Za prvo obično nemaju mandat, a za drugo obično nemaju resurse, spremnost ili podršku terenskog rukovodstva ili nadređenih u centrima moći. Štaviše, u slučajevima eskalacije sukoba, nerijetko slijedi evakuacija stranih mirovnih trupa kako bi zaštitile sebe, a ne stanovništvo zbog kojeg su na taj prostor i raspoređene.

U današnjem kontekstu, to znači da se ne može osloniti na EUFOR kada je sigurnosna situacija u BiH ugrožena. Kraj misije SFOR-a i početak misije EUFOR-a krajem 2004. godine predstavljao je prekretnicu u BiH. Nakon te prekretnice i uz dolazak na vlast Milorada Dodika 2006. godine bilježi se trend kontinuiranog ugrožavanja sigurnosti u BiH.

U slučaju da se dogodi da EUFOR povuče konkretan i produktivan potez u aktuelnoj krizi s ciljem podrške pravosudnim institucijama BiH, to bi bilo značajno i pozitivno. I predstavljalo bi izuzetak dosadašnjem pravilu. Ali ako djelovanje EUFOR-a ostane na nivou verbalne podrške i simboličnih gesta, to neće biti iznenađenje, već samo još jedna potvrda zaključka da se u vremenima sigurnosnih kriza ne može osloniti na strane mirovne trupe.

Uostalom, uspjeh mirovnih misija ne mjeri se po broju godina koje su protekle od početka misije, već po tome kako se strane mirovne trupe postave i kako djeluju – ili ne djeluju – kada se jednom suoče sa stvarnim izazovom.

U suštini i po defaultu, oslanjanje na strane mirovne trupe za vlastitu sigurnost i opstanak nema utemeljenja – ni u struci, ni u historijskom iskustvu drugih naroda i država, kao ni u lekcijama i zaključcima izvedenim iz perioda 1992–1995.

(IIN Preporod)