Otklon od umjetne inteligencije – iluzija bijega od budućnosti

Piše: Esad Bajić

Pregledao sam u posljednje vrijeme sve tekstove do kojih sam mogao doći kao i izvještaje sa stručnih skupova s islamskim predznakom o temi umjetne inteligencije.

I gdje god da sam pogledao – skoro isto: ili sumnjičavost, ili strah, ili veliko pitanje nad glavom. Malo gdje da se može osjetiti jasan, odgovoran stav, a još manje konkretan plan šta i kako dalje.

Nije to pitanje samo AI-a. To je slika jednog šireg problema.

Zašto muslimanski umovi, kada pred sobom imaju velike izazove, najčešće stanu samo kod zabrinutosti? Zašto se zaustavimo na riječima bez konkrentog djela? Kakva je korist od tekstova, skupova i okruglih stolova, ako sve završi na tome da izrazimo brigu i raziđemo se lakši za nekoliko riječi, a teži za još jedan propušteni trenutak odgovornosti?

Jer, ako kažemo da je nešto pogrešno – zar nas to automatski ne obavezuje da radimo protiv tog što je pogrešno? A, ako nije pogrešno, zar nas onda ne obavezuje da radimo na tome, da ga usmjerimo, oplemenimo, učinimo korisnim?

Treća stvar – u dosta tih tekstova i obraćanja govore teolozi koji, ruku na srce, o temi govore iz treće ruke, na osnovu onog što su čuli od nekog ili iz samo jednog ugla, ugla moguće zloupotrebe.

Jasno je da nisu stručnjaci u toj oblasti, ali zar se prije formiranja mišljenja i iznošenja ne bi trebali prvo okrenuti stručnjacima koji su stručni u toj oblasti i zatražiti da nam pojasne, pa onda razmišljati o njemu.

Čini se da smo, već odavno, kao zajednica razvili vještinu izražavanja brige bez spremnosti i bez osjećaja odgovornosti da tu brigu pretočimo u konkretan rad. Kao da vjerujemo da smo, time što smo izrazili zabrinutost, nešto riješili.

Islam nije religija nijemih promatrača – ali muslimani to, nažalost, jesu postali.

Ako danas razvijamo ideju otklona od umjetne inteligencije i odbijamo je, ulazimo u jednu staru zamku – zamku odgađanja suočavanja s budućnošću. Tehnologija, pa tako i AI, po svemu sudeći, oblikovat će stvarnost narednih desetljeća. Odustajanje od nje nas neće spasiti od njezina utjecaja. Samo će nas izolirati. Samo će nam svezati ruke dok svijet ide naprijed.

I sve to smo već jednom prošli.

Isti argumenti, iste sumnje, ista zatvorenost – pratili su nas i kad su dolazili industrijski procesi, tehnološke revolucije, nova znanja. Odbijali smo, sumnjali, kasnili. Kad smo na kraju ipak prigrlili sve to, razlika između nas i drugih je bila veća nego ikad. Svaki put kad smo iz straha ili oholosti zakasnili, izgubili smo još jedan korak koji se nikad više nije mogao nadoknaditi.

Zlatno doba islama nije nastalo iz sumnjičenja svega novog, nego iz otvorenosti za znanje i hrabrosti da se misli i stvara. Zatvaranjem vrata tehnologijama, zatvaramo vrata i vlastitom razvoju.

Svaka od ključnih tehnologija koja je oblikovala naš svijet, od prese za štampanje i automobila do interneta, u početku je izazivala strah i otpor.

Štamparska presa bila je viđena kao prijetnja, jer se strahovalo da će širenje ideja koje nisu u skladu s dominantnim normama ugroziti društvo.

Automobili su se smatrali opasnim, a ljudi su se bojali da će uništiti postojeće industrije. Električna energija bila je doživljena kao prijetnja sigurnosti, dok je nuklearna energija u početku izazivala strah zbog potencijala za katastrofu. Ipak, nijedna od tih tehnologija nije bila zaustavljena; umjesto toga, svaka je postala temelj napretka i svakodnevnog života, a oni koji ih nisu usvojili u toj su mjeri nazadovali.

Na isti način, iako umjetna inteligencija danas izaziva zabrinutost, njezine koristi će, odgovornim pristupom, prevladati nad potencijalnim rizicima.

Dok mi raspravljamo jesmo li za ili protiv, drugi razvijaju nova rješenja. Naše kašnjenje će samo rasti. Bit ćemo društva koja ništa novo ne nude, osim izgovora.

Umjesto da razvijamo vlastite sisteme, mi ćemo biti samo potrošači tuđe pameti. Kad se međunarodna trgovina zatvori ili kad tehnologija postane oružje u nečijim rukama, osjetit ćemo to na vlastitoj koži. Bez suvereniteta, bez snage.

Ako se povučemo iz priče o umjetnoj inteligenciji, ko će štititi naše vrijednosti? Ko će se izboriti da digitalni svijet poštuje dostojanstvo čovjeka, ljudska prava, pravdu? Ostaviti to drugima znači ostaviti sve ono što nam je sveto – na milost i nemilost.

AI može biti alat za rješavanje najvećih problema naših društava: od obrazovanja do zdravstva, od energetske efikasnosti do poljoprivrede. Povlačenjem od te prilike, sami sebi zatvaramo vrata budućnosti.

Ne možemo razmišljanje o AI svesti na to hoće li neko napraviti gnusnu fotomontažu ili videouradak s njim, što se često spominje u tekstovima i izlaganjima, to je dječiji nivo gledanja.

Svaka tehnologija – od običnog noža – može se koristiti za dobro: da izrežemo hljeb i za loše: da ubijemo čovjeka. Odbacanje nečega zbog tog što ima neželjene mogućnosti upotrebe je kao da odbacimo mobitele jer možemo kamerom na njima snimiti neželjene sadržaj i sl.

Otklon od umjetne inteligencije nije samo nepraktičan. On je neodgovoran. Ako se povučemo, nećemo zaustaviti svijet – zaustavit ćemo samo sebe.

Mi, kao i svi drugi, moramo naći načine da koristimo tehnologiju odgovorno, da je oplemenimo vlastitim vrijednostima i razumijevanjem svijeta.

Strah od umjetne inteligencije može biti opravdan. Ali ako taj strah ne pretočimo u pametno djelovanje, on će nas samo pretvoriti u nemoćne posmatrače vlastitog nazadovanja.

Islam nije vjera straha niti sklanjanja u stranu. Jednom je to muslimanski svijet dovelo do kolonijalizacije prostora, prirodnih bogatstava i tijela, nastavilo se kolonijalizacijom uma i ni u jednom slučaju naša "zabrinutost" i neodlučnost nisu nam pomogli.

Na kraju, i ako je ocijenimo negativnom pojavom, valja shvatiti da je to onda izazov naše budućnosti i nužno nam je odgajati, obrazovati, pripremati našu djecu za vrijeme u kojem će oni živjeti, a ne za vrijeme u kom mi živimo ili smo nekad, u mladosti, živjeli.

(Preporod.info)