Povodom dana knjige: O knjizi, čitatelju i društvu koje traži svoj izraz

Piše: Imam i bibliotekar (Esad Bajić)

Danas je Dan knjige. Dan kad se govori o važnosti pisane riječi, o ulozi čitanja, o nasljeđu znanja. Šta napisati o ovoj temi u zemlji u kojoj se često više govori nego što se čita, u kojoj korice knjige često služe samo kao dekor na polici? Pitanje knjige danas nije akademska tema – to je pitanje koje dotiče svaku porodicu, svaku školu, svaku džamiju. Jer, način na koji se odnosimo prema knjizi – ne samo kao predmetu već kao izvoru smisla – otkriva koliko duboko ili plitko razumijemo svijet u kojem živimo.

U društvu koje još uvijek pokušava sastaviti vlastitu priču nakon tragedije, pitanje knjige nije stvar kulturne periferije, već temeljnog identitetskog pitanja. Kakav odnos prema knjizi danas gradimo? I kakvu ulogu ona ima ili bi trebala imati – u našoj vjerskoj, obrazovnoj i društvenoj stvarnosti?

Moja svakodnevica, između imamskog posla i jedne male biblioteke, omogućava mi da vidim kompleksnost trenutnog stanja. Slika nije jednoznačna. Knjiga, u doslovnom smislu, još je prisutna. Izdavači rade, prevodi se objavljuju, knjižare i sajmovi postoje – iako posjećenost biblioteka dramatično opada. Rijetki su oni koji danas svraćaju u biblioteku, a još rjeđi oni koji dolaze s jasnom namjerom i čitateljskim interesom.

Pitanje koje sebi često postavljam jeste – ima li više onih koji pišu nego onih koji čitaju? I šta to govori o našem vremenu?

Pisati je danas lakše nego ikad. Objaviti, također. Teže je, međutim, stvoriti djelo koje vrijedi više od svog trenutka. Knjige koje pišemo često su brze, površne, tematski usmjerene na ono što se lako prodaje ili što će brzo biti potrošeno. Premalo je knjiga koje imaju dubinu, koje ostaju, koje izazivaju čovjeka da ih nosi i mimo stranica. Istina je da takvih djela možda ima i više nego prije, ali se gube u moru onih koje manje vrijede, a više se populišu. Posebno je zabrinjavajuće što je većina kvalitetnih djela proizvod rada pojedinaca entuzijasta, a ne ustanova kojima bi kultura knjige trebala biti u središtu djelovanja.

S druge strane, profil čitatelja se mijenja. Ne nestaje čitatelj kao takav – on se transformira. Neki mladi ljudi danas konzumiraju više teksta nego ikad prije, ali u drugačijim formatima. No, dubinsko čitanje, ono koje zahtijeva koncentraciju i vrijeme, postaje sve rjeđa vještina. Oni koji je posjeduju djeluju gotovo kao ugrožena vrsta u vremenu brze konzumacije sadržaja.

Poseban izazov jeste pitanje kakvu vrstu vjerske literature nudimo. Nakon rata, naše društvo bilo je preplavljeno prijevodima klasičnih islamskih djela. Mnoge od tih knjiga su neupitne vrijednosti – ali su mnoge prevedene i bez potrebnih stručnih komentara, bez konteksta, bez pokušaja da se to znanje približi našem vremenu i prostoru. Tako su u narodu, ali i u vjerskim krugovima, počele kolati interpretacije koje više zbunjuju nego što objašnjavaju. Ohrabruje, međutim, što vidim nove generacije teologa koji rade na kontekstualizaciji tog znanja, stvarajući mostove između klasičnih tekstova i savremenog bosanskohercegovačkog iskustva.

S tim se direktno povezuje i stanje jezika. Jer riječ nije samo sredstvo komunikacije – ona je sredstvo mišljenja. Ljudi koji ne čitaju, ne razvijaju vokabular. A bez riječi se ne može ni misliti precizno, ni osjećati duboko. Primjećujem da se kod mnogih danas vokabular sužava, a mogućnosti za razvoj jezičke senzibilnosti kod mladih su rijetke i neadekvatne. Obrazovni sistem sve manje insistira na kvalitetnom izražavanju, a vaninstitucionalni programi, koji bi to mogli nadomjestiti, gotovo da ne postoje.

U ovakvom društvu, pitanje knjige više nije pitanje kulture. To je pitanje opstanka svijesti. Ako ne budemo stvarali čitatelje koji znaju slušati tekst i autore koji imaju šta reći – riskiramo postati zajednica "gluhih i nijemih". A to je stanje koje rađa nesporazume, isključivosti i intelektualnu samoću.

Ono što je posebno zabrinjavajuće, međutim, nije samo brzina konzumacije teksta već i način na koji društvo postepeno smanjuje kapacitet za dubinsko razmišljanje. Obrazovni sistem sve više naglašava brzinu – brzo usvajanje informacija, brzo donošenje zaključaka, brzo djelovanje. Duboko razmišljanje, ono koje zahtijeva vrijeme i koncentraciju, postaje luksuz. Postajemo društvo koje gubi sposobnost za pažljivim razmatranjem, za analizom onoga što je između redova. I dok tehnologija i mediji omogućuju brzu konzumaciju, rizikujemo da izgubimo sposobnost za ono što je suštinsko: razumijevanje, empatiju, dublje povezivanje sa svijetom oko nas. U tom svijetu, dubinsko čitanje, kao i precizno izražavanje, postaju gotovo ugrožene vještine, a s njima i sposobnost za pravovremeno suočavanje s problemima i izazovima.

Zato, kad danas govorimo o knjizi, ne treba da govorimo iz protokola ili nostalgije za prošlim vremenima kad je život bio sporiji, a knjiga možda centralnije mjesto kulture – trebamo govoriti jer je to pitanje temelja društvenog zdravlja danas i sutra.

Digitalno doba donosi izazove ali i nove mogućnosti. E-knjige, audioknjige, online diskusije – sve su to prostori gdje se može razvijati kultura čitanja prilagođena današnjem vremenu. No, bez sistemske podrške i individualnog prepoznavanja vrijednosti dubinskog čitanja, te mogućnosti ostaju većinom neiskorištene.

Ako u ovom zadatku budemo dovoljno jasni i odlučni, postoji šansa da društvo koje se voli nazivati "narodom knjige" pronađe nove načine da i dalje to zaista bude.

(Preporod.info)