Problem suštine i sloboda promjene stajališta

Piše: Mustafa Bećirović

Čini se da naš najveći izazov nije u spoljnim okolnostima, nego u samoj suštini našeg načina mišljenja. Suštinski, nismo spremni učiti, a bez učenja nema promjene.

Bez dubinske promjene osnove razmišljanja i misaonih obrazaca, ne možemo ni ispravno razumjeti vrijeme u kojem živimo. A ako ne razumijemo vlastito vrijeme, ne možemo ni djelovati unutar njega na smislen i plodonosan način.

Najopasnija posljedica ovakvog stanja jeste da postajemo nesposobni za promjenu stajališta.

A to nije samo intelektualna ukočenost , to je smrt kreativnog duha. Kada izgubimo sposobnost da promijenimo ugao gledanja, postajemo okovani pravilima, normama, ideološkim šablonima i kolektivnim očekivanjima. Takvo stanje nas čini neotpornim na nove uvide, onemogućava rast i zapravo nas zatvara u začarani krug ponavljanja istih grešaka.

Ono što je najtragičnije: čovjek ne mora imati neprijatelja da bi izgubio slobodu. Dovoljna je ideologija. Ideologija koja se poziva na „sveto“, koja se zatvara u neupitnost. U takvom okruženju, i vjera i nevjera, i istina i laž, i pravednost i korupcija, počinju da izgledaju isto — jer se sve može proglasiti „svetim“, ako to odgovara određenom interesu.

U takvom sistemu opstaješ samo ako znaš glumiti. Ako ne znaš, ostaješ izvan igre.

A to nije obična gluma — to je egzistencijalna potreba da se prikrije ono što se stvarno misli, da se prikloni većini, da se ne talasa. No, da li je čovjek tada još čovjek? Ili tek sjenka svoje savjesti?

U teološkom smislu, ovo nas vodi do pitanja tevbe. Ako se oslobodimo tradicionalnog, konvencionalnog razumijevanja tevbe kao pukog kajanja i obreda, možemo je sagledati kao promjenu odnosa s Bogom. A ta promjena nije pogodba. U kur'anskom učenju, tevba se ne izražava kroz uslovljavanje: nema „ako“, nema interesa, nema kalkulacije. Tevba je promjena unutarnje pozicije,  radikalna promjena stava i osnove mišljenja.

Jer, kad čovjek zaista promijeni odnos prema Bogu, on više nije isti. On više ne pripada samo sebi. On pripada svijetu koji je iznad i izvan njega — svijetu smisla, svijetu slobode, svijetu istine.

U tom se duhu može razumjeti i historijska anegdota o Charlesu de Gaulleu. Kada je, nakon kapitulacije Francuske, emigrirao u London da bi pokušao organizirati otpor i obnovu Francuske u njenim institucionalnim, moralnim i kulturnim osnovama, imao je vrlo malo: uniformu, retoričku snagu i nešto podrške britanskog premijera Winstona Churchilla. Kada su mu čak i termini na BBC-ju bili uskraćeni, a podrška francuskih intelektualaca u egzilu izostala, Churchill mu je rekao:

„Ostao si sam. Ja ću te sam podržati.“

To je trenutak u kojem čovjek, iako sam, biva uspravljen. Jer promjena se ne rađa u kolektivnom miru, već u individualnoj odlučnosti. De Gaulle je u tom trenutku bio više od političara, bio je simbol promjene stava, otpora duhovnom porazu i vjere u obnovu.

I mi smo, kao društvo, pred istim izazovom: ili ćemo naučiti mijenjati stavove, otvarati misao, sagledavati stvarnost kroz slobodu duha  ili ćemo ostati glumci u predstavi koja odavno nema publike.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.

(Preporod.info)