Heroine, "Zlatni ljiljani" Armije RBiH: Da zatreba, ne daj Bože, stale bismo opet na branik domovine

Ukazom Predsjedništva tadašnje Republike Bosne i Hercegovine (RBiH), 15. aprila 1992. godine formirana je Armija Republike Bosne i Hercegovine kao odgovor na agresiju koja je uslijedila nedugo nakon uspješno provedenog referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

U njenom sastavu, prema podacima, bilo je od 200.000 do 350.000 boraca. Od tog broja, odlikovanje "Zlatni ljiljan" dobila su 1.782 pripadnika, od čega 982 posthumno, dok je 800 živih pripadnika Armije RBiH odlikovano ovom značkom. Sada je među nama oko 700 nosilaca "Zlatnog ljiljana".

U toku proteklog odbrambeno-oslobodilačkog rata, pored daleko većeg broja muškaraca, na branik domovine, hrabro i smjelo, stajalo je i 5.360 žena.  Od 1.782 onih koji su za hrabrost dobili najveće priznanje "Zlatni ljilan", trinaest je žena, djevojaka.

Među živima je samo njih tri. To su Fadila Porčić, koja je bila borac 502. bihaćke viteške brigade iz sastava Petog korpusa Armije RBiH, Zlata Gazibera, pripadnica 108. motorizovane brigade, kasnije 215. brigade u sastavu Drugog korpusa i Dževada Tataragić Trešnjo.

Organizacijski poslovi, ratno informiranje, briga o ranjenicima, a nerijetko i boravak na prvim linijama fronta s puškom u ruci – učinili su ih bosanskim heroinama, bez čijeg bi učešća zasigurno bila upitna odbrana i očuvanje Bosne i Hercegovine te dugo iščekivana sloboda.

U razgovoru za Preporod.info ove tri heroine dijele mišljenje da su u odbranu Bosne i Hercegovine krenule iz ljubavi prema svojoj domovini i svom narodu.

Nisu se bojale smrti, hrabro su bile na linijama gdje su svaki dan bile izložene granatiranju i mecima.

Fadila je, kako kaže, kao pripadnica Armije RBiH na linije išla duplo naoružana. Na jednom ramenu nosila je pušku, a na drugom sanitetsku torbicu.

Fadila Porčić rođena je 1959. godine u Bosanskom Petrovcu. Srednju školu pohađala je u Bihaću, a završila u Vukovaru. Od samog početka rata uključuje se u redove Teritorijalne odbrane Bihać, a potom u 102. bihaćku brigadu, koja će kasnije prerasti, prvo u 502. slavnu, a ubrzo i u 502. vitešku. Bila je članica Izviđačko-diverzantske jedinice "Tigrovi" 502. brigade.

U toku rata pet je puta ranjavana, od čega tri puta veoma teško. 

– U maju 1992. godine dobila sam prvi ratni zadatak i raspoređena sam u selo Čekrlije. Nakon što sam primila zaduženje, krenula sam u pravcu Čekrlija da se javim starješini Senadu Šarganoviću. Išla sam, a nisam znala gdje su Čekrlije niti ko je Šarganović. Rat je već počeo, već padaju granate. Nekako sam stigla na Čekrlije. Tad sam pristupila sastavu Odreda za specijalna dejstva. Brigade će tek kasnije biti formirane. Dobila sam zaduženje da odredim gdje će biti sanitet, gdje sanitetsko vozilo. Tu sam i ranjena prvi put. Pogodio me geler od tromblona na lokalitetu koji smo zvali "Duboki Put". Iako sam bila ranjena u predjelu grudnog koša, nisam se dugo zadržala u bolnici i na bolovanju. Tad je i starješina Šargan ranjen. Kad su njega dovezli u bolnicu, vratila sam se na položaj – priča nam Fadila.

Formiranjem brigada raspoređena je u 502. brigadu.  U novembru 1992. godine formirana je Izviđačko-diverzantska četa "Tigar", a u decembru je izvršeno njeno postrojavanje. U Izviđačko-diverzantskoj četi "Tigar" bila je do marta 1995. godine.

Sa svojim bolničarkama, Fadila, koja je tada imala 35 godina, nagledala se ljudskog stradanja i patnje. Kako kaže, krvave su to slike, ljudi ginu, užas jedan.

– Tu sam bila dok većina saboraca nije izginula, ostalo nas je sedmero živih. Ranjavana sam pet puta, ali nikad nisam odustala od borbe za državu.  Najteže mi je bilo kada su momci tražili pomoć od mene, zvavši me: "Fato, sestro, majko", a ja im nisam mogla niti prići niti pomoći. To mi je najteže padalo. Svakodnevno sam se susretala sa smrću, gledala sam joj u oči. Nisam razmišljala o tome, išli smo: ako preživiš – preživiš. Živjelo se od danas do sutra – kaže Fadila, navodeći da bi opet, ako zatreba državi, uradila isto.

Predstavnicima vlasti uputila je poruku kazavši: "Ne dozvolite da se desi 1992. godina".

Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu Zlata je živjela i radila u Sloveniji, a majka i kćerka su joj u to vrijeme bile u Bosni i Hercegovini. Iz mira i udobnog života, došla je u ratom zahvaćenu Bosnu i Hercegovinu, gdje se pucalo na sve strane. Sedmog juna 1992. godine pristupila je Armiji RBiH.

– Rekla sam da idem u Bosnu jer želim i ja da je branim – priča Gazibera, koja je bila rapoređena na liniju u Posavinu, iako tu ranije nikada nije bila. Od Tuzle do Brčkog nije bilo linije na kojoj nije bila, tih akcija se i danas sjeća.

Nije se bojala ići u rov, iako su joj vojnici kazali da može raditi u kuhinji ili u sanitetu kao ispomoć.

– Nisam željela raditi te poslove, htjela sam uzeti pušku u ruku i braniti državu. Kad sam vidjela šta se dešava u Bosni i Hercegovini, takav rat, zločin, morala sam dati svoj doprinos koliko sam mogla. Nisam mogla gledati sa strane da moj narod gine. Teško kad doživiš da neko s kim si dijelio hljeb sada ti čini takvo zlo – kaže Zlata.

Kaže da je njeni saborci nisu gledali kao ženu, nego kao nekog ravnog sebi.

– Nikada nisam dala da idu ispred mene. Uvijek sam se prva javljala kao dobrovoljac. Komandir ih je često ružio jer sam istupala prije njih. Bilo je teško vidjeti da ginu ljudi s kojim si, rame uz rame, bio u rovu, s kojim si dijelio posljednju cigaretu, posljednji komad hljeba. Mi smo se srodili, bili smo jedna duša. Ginuli su nam na rukama. Ne može se riječima iskazati šta se sve preživjelo. Traume nosimo sa sobom – priča Zlata.

Priča da je bilo linija na kojima je s neprijateljem dijelio samo zid.

– Strašno je bilo kad si neprijatelja mogao vidjeti kroz rupu na zidu. Jer, ja sam bila u jednoj kući, a oni vani. Dan 20. maj 1993. godine mi je posebno ostao u sjećanju, nismo vjerovali da ćemo preživjeti taj dan. Pucalo je sa svih strana – kiša granata i metaka. Tada sam drugi put ranjena – kaže Zlata, koja je tri puta ranjena.

– Nakon dva ranjavanja, opet sam bila na liniji, išla sam da se borim za svoj narod, za njih da živim i da ginem. Ne dao dragi Allah, dž. š., ali da sad izbije rat, ja još mogu nositi pušku i opet sam spremna stati na branik svoje domovine. Ne smijemo dozvoliti, zbog naše djece, naših unučadi, zbog budućih naraštaja, da oni koji su težili ka tome da nas iskorijene rade s državom šta oni hoće. Jer, mi smo svoju krv prolili da imamo državu – kaže Zlata.

U historiju najhrabrijih upisano je i ime Dževade Tataragić Trešnjo iz Foče. Tokom agresije na našu zemlju teško je ranjena, nakon čega je ostala invalid. Armiji RBiH je pristupila odmah 1992. godine, a radila je u sanitetu.

– Pristupila sam Armiji jer sam otjerana iz Foče, jedino s Armijom sam vidjela povratak u svoj grad. Ipak, do danas nikad nisam otišla. Ne bojim se otići, ali ne želim nikoga tamo vidjeti, tako da, vjerovatno, nikada neću ni otići – kaže Dževada.

Prisjetila se njatežih momenata dok je bila na linijama s borcima. U sjećanju joj je 4. august 1992.

– Tog dana iz  Hrasnice je pokušan proboj prema Vojkovićima. Međutim, sve je krenulo naopako, 39 mrtvih, 150 ranjenih. Baš je bio „crni dan“. Tu sliku ne mogu nikada izbrisati iz glave. Tada sam i ja ranjena. Ostala sam bez lijeve šake, obje noge su mi bile povrijeđene. Tek sam nakon godinu iz kolica ustala na noge, uz pomoć štaka, ali ne žalim. Imamo sada svoje porodice, Bosnu, nije ovo sve bilo uzalud – kaže Trešnjo.

Kaže da bi opet branila Bosnu i Hercegovinu.

– Imala sam priliku ostati u Njemačkoj, gdje sam bila na liječenju, ali je moja jedina želja bila da se vartim u Bosnu – navodi Trešnjo, koja kaže da nikada ne bi otišla iz BiH jer ovdje žive dobri ljudi.

Ove tri herione ponosne su na značku "Zlatni ljiljan" te poručuju da ne žale što su svoju krv prolile za odbranu Bosne i Hercegovine.

(Amina Nuhanović/Preporod.info)