Važno je da smo sebi važni

Piše: Senaid Zajimović

Povod ovom tekstu nije kritika, već nastavak jedne važne misli — misli o vrijednosti sjećanja, o važnosti čuvanja naše baštine i podsjećanja na one koji su ostavili trag u historiji Bošnjaka. Njegovanje kulture pamćenja je čin brige prema sebi i prema onome što jesmo.

I takvi tekstovi, koji nas vraćaju korijenima, uvijek imaju svoje mjesto.

Ali ono što me pokreće da napišem ove redove jeste osjećaj da se iza tog prisjećanja ponekad skriva neizrečena potreba — potreba da se još uvijek, nakon više od hiljadu godina, nekome nešto dokazujemo.

Da budemo "dobri", "vrijedni", "prihvaćeni".

Kao da još uvijek stojimo pred nekim zamišljenim sudom, pokazujući primjere iz svoje prošlosti da bismo zaslužili poštovanje.

Bošnjak ne mora biti dobar zato što je Hasan Kafija pisao o racionalnom uređenju društva. Ne mora biti vrijedan jer je Uskufi prvi pisao rječnik. Ne mora biti plemenit jer je Meša volio tihu dramu ljudske duše. Svi oni jesu vrijedni, važni i svijetli, ali nisu dokaz ničega osim da su postojali kao ljudi, u svom vremenu i u svom narodu.

A naš narod — taj tihi, strpljivi narod — ne mora više da se iznova potvrđuje kroz njih, niti da se ističe kroz pojedince da bi zadobio poštovanje. Vrijeme je da se narod gleda kao cjelina. Kao vrijednost po sebi. Ne kao projekat koji se još "dokazuje", nego kao stvarnost koja se živi.

Jer svi narodi su u svojoj suštini dobri. U svakom narodu ima čestitosti, topline, hrabrosti i mudrosti. Ali i u svakom narodu ima i onih koji su loši. Ne postoji narod koji je loš — postoje samo pojedinci koji svojim djelima izlaze iz okvira ljudskosti.

I kao što se zlo ne može zalijepiti za cijeli narod zbog pojedinca, tako se ni dobro ne treba stalno dokazivati kroz primjere. Narod je više od zbirke poznatih imena.

Niko ne traži od Nijemaca da se neprestano dokazuju kao "dobri ljudi" zato što je u njihovo ime zlo počinio Adolf Hitler.

Kao što im se ne pripisuje automatsko dobro zbog Kanta, tako im se ne pripisuje ni vječno zlo zbog Hitlera. Jer narod nije ni filozof ni zločinac — narod je mnoštvo života, različitih, složenih, običnih. A njihova vrijednost ne leži u jednom imenu, nego u tome što postoje.

Mi, Bošnjaci, ne moramo nikome više ništa dokazivati. Ne zbog ponosa, nego zbog istine. Mi smo svoji. Na svom jeziku. Na svojoj zemlji. Sa svojim bolima, veseljem, pjesmom, inatom i mehkoćom. Ne tražimo da nas iko priznaje. Mi znamo ko smo — a to znanje je važnije od svakog vanjskog priznanja.

Ne treba nam ogledalo u drugima. Imamo svoj odraz u zemlji, jeziku, vjeri, običaju. U majčinom glasu i u tišini pred mezarjem. To je više nego dovoljno.

Važno je da smo sebi važni. Da smo sobom zadovoljni. Da sebe poštujemo. Tad će nas i drugi poštovati i cijeniti. Jer drugi nas ne vide onako kako im kažemo, već onako kako se nosimo.

Samopoštovanje nije gordost — to je temelj svakog naroda koji zna ko je.

Vrijeme je da prestanemo dokazivati.

I da jednostavno budemo.

(Preporod.info)