Dobri Bošnjaci

Piše: Suad Mahmutović 

Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo,

Ovdje se ne živi da bi se umiralo,

Ovdje se umire da bi se živjelo.

Mehmedalija Mak Dizdar 

Bošnjaci su se u povijesti uvijek isticali kao ljudi velikog srca, ogromne hrabrosti i plemenitosti te iznimnog obrazovanja.  O hrabrosti Bošnjaka pisalo se u više navrata.  Ovom prilikom ćemo se osvrnuti samo na neke koji su dali ogroman doprinos afirmaciji nauke i kulture. U vrijeme Osmaskog Carstva Bošnjaci su imali dvojicu šejhul-islama i to jednog iz Rogatice, a drugog iz Foče. Ima li su egipatskog kadiju i čak sedmericu munli (vrhovnih kadija) Mekke i Medine. Posljednji među njima bio je reis Čaušević. To je značilo da poznaje fikh sva četri mezheba te da prednjači u ilmu – znanju u odnosu na ostalu ulemu.

Imali  su  Bošnjaci i  Hasana  Kjafiju  Pruščaka, Pečeviju,  Muvekita,  Muhammeda  Allameka,    Abdullaha Bošnjaka, koji je napisao najbolji komentar na Ibni Arebijevo djelo Fususul-hikem (Pečati mudrosti).

Imali su Bašeskiju, Umihanu  Čuvidinu i Muhammeda Hevaija Uskufija, koji je 1631. godine napisao Rječnik bosansko-turskog jezika. 

Imali su Bošnjaci Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, Osmana Nurija Hadžića, dr. Safvet-bega Bašagića, koji je 1908. godine stekao doktorat iz filologije u Beču, a umro kao siromah, jer je morao prodati ličnu biblioteku koja se i danas čuva u Češkoj.  

Imali  su  i  reisa  Džemaludina Čauševića  (reisul-ulema  od  1913.  do  1933.  godine), reformatora  i  prosvjetitelja,  čovjeka  koji  je  dvadeset  godina  bio  prvi  u  Bošnjaka,  predstavljao  ih  u  vjerskom,  ali,  jedno  vrijeme,  i u političkom  smislu.  On  je  tražio  od ministra  pravde  Kraljevine  SHS,  Milana  Srškića,  da  se  novi  propisi  o  ustrojstvu Islamske zajednice mijenjaju. Kad  je  ovaj  to  odbio,  Čaušević  mu  je  ponudio  ahmediju  i  rekao:  „Onda ti, Milane, budi  reisul-ulema,  ja  neću“.  Čaušević  je  umro  1938,  a  posljednje godine vrlo oskudno živio jer mu vlasti Kraljevine Jugoslavije nisu dale penziju, ali nije pognuo glavu.

Imali su Bošnjaci Ćamila Avdića, Mustafu Busuladžića, Nerkeza Smailagića i Saliha Hadžialića, koji je pisao na šest jezika, a komunicirao na još dvadeset.

Imali su braću Hamida i Mehmedaliju Maka  Dizdara, koji je napisao knjigu Stari bosanski tekstovi i objavio tekst Muhameda Filipovića Bosanski duh književnosti, zbog kojih su ga progonili. Umro je relativno mlad, u 54. godini života, a dženaza mu je klanjana u tajnosti.

Imali su Mešu Selimovića i Skendera  Kulenovića,  koji  je  pred  smrt  često  s  prozora  svoga stana učio ezan, tako da je to počelo "brinuti drugove".  Napisao je, pored ostalog, i poemu Na pravi put sam ti  majko izišo, o kojoj se malo govori i piše. 

Imali  su  Bošnjaci  Aliju  Isakovića i  Muhsina  Rizvića,  za  kojeg  je jedan "drug" postavio pitanje: "Šta ćemo s Muhsinom Rizvićem koji je doktorirao o temi Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine"? Rad je odbranio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1971. godine, kada se o toj temi malo ili nikako govorilo i pisalo. Profesor Rizvić je bio najznačajniji historičar bosanskohercegovačke književnosti. Kao pripadnik organizacije Mladi Muslimani, uhapšen je 1949. godine. U zatvoru je proveo deset godina i teško obolio od tuberkuloze. Jedan je od najvećih bosanskohercegovačkih intelektualaca svih vremena.

Imali su Bošnjaci Nedžada Ibrišimovića i njegov izvrsni roman Vječnik i akademika Abdulaha Sidrana i njegovu ratnu, nikada prevaziđenu pjesmu Zašto tone Venecija.  

Imali su i Hadžema Hajdarevića, pjesnika i prozaistu – našeg dobrog Hadžema, koji je godinama prije preseljenja na ahiret pisao sjećanja na dobre Bošnjake koji su napustili ovaj svijet, a onda im se i on, rahmet mu duši, pridružio. Zapravo, najveće bogatstvo ove zemlje su ljudi. Toga postanemo svjesni tek kad neke od njih izgubimo.

Imali su Bošnjaci mnogo običnih ljudi, šehida i gazija, koji su uradili velika djela i ostali po njima upamćeni. Zato Bošnjaku treba dati prostora i vidjet ćeš ko je. Samo nemoj tražiti od njega da pogne glavu, jer on to neće.

Bošnjak uvijek stoji uspravan, nepokoren i ponosan. To je esencijalni dio njegovog bića. To je dio njegove povijesti, jer na stećcima možete vidjeti kako privređuje, ratuje ili stoji raširenih ruku, ali nikada, baš nikada, nećete naći stećak na kojem Bošnjak kleči pred nekim vladarem.

Zašto baš sada pišemo o ovoj temi? Zbog konstantnog obezvređivanja Bošnjaka i njihovog doprinosa svjetskoj civilizaciji. Međutim, treba znati da dijamant ostaje dijamantom makar ga i u blato bacio, a prašina – prašinom, taman se i do neba uzdigla.

(Preporod.info)