Nikšićeva ostrašćenost

Piše: Senada Tahirović

"Smatram da su na području Republike srpske ljudi malo više zabrinuti nego na području Federacije. Ja bih rekao da na području Federacije imamo više onih ostrašćenih, koji sad kao da priželjkuju neki incident, kao da priželjkuju nešto da se desi."

Ova izjava premijera Federacije BiH Nermina Nikšića, izrečena u emisiji Polis na TVSA 18. marta 2025, nije tek gaf niti promašena formulacija. Ona je, između ostalih mogućih značenja,  simptom duboke i opasne političke diskonekcije od stvarnosti. Ako je još izgovara neko ko formalno predstavlja Bošnjake, onda prestaje biti samo sramotna i postaje maliciozno precizna poruka, a i višestruko štetna.

Jer, dok Nikšić umiruje javnost narativom o navodnoj “ostrašćenosti” u Federaciji, istovremeno u Republici Srpskoj – iz najvišeg zakonodavnog tijela – dolazi retorika koja, ne samo da osporava ustavni poredak države već i targetira cijelu jednu vjersku i etničku zajednicu kao sigurnosnu prijetnju. Dok on podilazi imaginarnoj uravnoteženosti, NSRS usvaja nacrt novog ustava koji ruši Dejton, dok se najviši funkcioneri tog entiteta pozivaju na “muslimanski šovinizam”, “šerijatsko pravo” i “fesove i dimije”, kao opasnost po srpski identitet.

Nikšićeva izjava dolazi doslovno sedam dana nakon sjednica NSRS-a koje su obilježene otvorenom islamofobijom, revizionizmom i pozivima na secesiju te najavama konkretnih koraka ka toj secesiji. Ako to premijer ne zna – nekompetentan je. Ako zna, a ublažava te činjenice ili ovako s njih skreće pažnju – onda je saučesnik.

Specijalni izvještaj Komisije za slobodu vjere Rijaseta Islamske zajednice u BiH, koji donosimo u ovom broju, ne ostavlja dilemu: retorika mržnje u NSRS-u nije izolovana pojava. Ona je strukturirana, sistemska i institucionalizovana. Ne dolazi iz margina, već iz samog vrha vlasti: od predsjednika entiteta Milorada Dodika, premijera Radovana Viškovića, predsjednika skupštine Nenada Stevandića i široke plejade poslanika u spomenutoj skupštini.

Taj Izvještaj precizno dokumentira obrazac govora kojim se Bošnjaci predstavljaju kao prijetnja, njihova vjera kao opasnost, njihovo postojanje kao smetnja “suverenitetu” RS-a. Prema Viškoviću, Srbi u Sarajevu “imaju pravo samo da se poturče”. Anja Ljubojević prijeti slikama “lovljenja kao zečeva” i “hrišćanima u Siriji”. Milica Ijačić implicira da su Bošnjaci, zapravo, izdajnički Srbi. Stevandić govori o “muslimanskim specijalcima”, a povratnici se predstavljaju kao agenti destabilizacije. Islam, vjerski običaji i prisustvo Islamske zajednice, opisuju se kao podloga za subverziju.

Takva retorika utemeljuje političku strategiju – ne samo isključenja već i delegitimizacije Bošnjaka kao konstitutivnog naroda. I dok se iz Federacije, navodno, šire “ostrašćenosti” u imaginariju premijera Nikšića, u entitetu RS, kako dokument pokazuje, širi se nešto daleko opasnije: institucionalna priprema za dehumanizaciju i potencijalno nasilje. I ne samo to – tu se događa i normalizacija vulgarnog targetiranja i kompromitacija same ideje BiH kao države.

U tom kontekstu, Nikšićeva izjava nije tek nespretna. Ona relativizuje. Ona poravnava. U trenutku kada Dodik i njegovi saradnici podliježu krivičnom gonjenju zbog rušenja ustavnog poretka – i dok Dodik neometano putuje u Srbiju i Izrael, uprkos sudskim nalozima – izjava o navodnoj “većoj ostrašćenosti” u Federaciji nije politički promašaj. To je otvorena podrška konstruktu da “sve strane” jednako prijete miru.

Dodik bi sada trebao biti i međunarodno označen. Protiv njega i Stevandića, prema posljednjim informacijama, bit će raspisana Interpolova potjernica. Ipak, i dalje funkcioniše kao protagonist radikalno destabilizacijske politike. Nastupa kao počasni gost na konferenciji o borbi protiv antisemitizma u Tel Avivu, gdje se ponaša kao da za sobom ne vuče težak trag negacionizma. Njegovo učešće izaziva međunarodne reakcije, ali izraelska vlada šuti. Nick Cohen, kolumnist The Jewish Chroniclea, ispravno je to nazvao “moralno nepodnošljivim cinizmom” i senzibilizirao javnost Zapada za apsurd u kojem se negator genocida stavlja uz rame borcima protiv antisemitizma.

A, kakav je Dodikov modus operandi – pokazuje i nastavak ove političke farse. Samo nekoliko dana nakon što je NSRS usvojila kontroverzno ustavno rješenje koje faktički označava otcjepljenje, Dodik iznosi “ponudu”: RS će povući svoje zakone, ali tek kad Schmidt povuče svoje odluke. Ovu zamjenu teza, zatim, prenosi i Stevandić. U želji da pacifizira situaciju – na Dodikov način – Stevandić traži novu rundu unutrašnjih pregovora, nudi dijalog, spominje Lajčakov presedan. Jasno, pokušava ispregovarati izlaz iz institucionalnog ambisa u koji su sami zakoračili.

No, zaboravljaju ključnu razliku: Dodik, Višković i Stevandić danas nisu samo politički silnici. Oni su osumnjičeni. Tužilaštvo BiH ih tereti za napad na ustavni poredak. Određen im je pritvor. Ako ih se privede – više neće biti dovoljno trgovati narativima.

Schmidt na to odgovara jasno: “Nisam Lajčak”. Neće biti kompromisa u kojem se poništava zakon da bi se zadovoljila bulumenta prijetnji i ucjena. RS nije država. Schmidt to zna. Ali, je li u to uvjeren i Nikšić, čak i onda kada govori kao da jeste?

Jer, dok Schmidt posjećuje Memorijalni centar Srebrenica-Potočari uprkos prijetnjama deportacijom – i ne biva zaustavljen – Nikšić izgovara rečenice koje bi se sutra mogle iskoristiti kao dokaz o “dvostranoj krivici”. Njegova izjava, izrečena u studijskom tonu, ne pacifizira nikoga, već pasivizira vlastiti narod. I stvara prostor u kojem se prijetnja može predstaviti kao legitimna zabrinutost.

Postavlja se pitanje: kako će Nikšić objasniti svoje riječi povratnicima koji žive u strahu? Kako će ih opravdati porodicama koje slušaju kako su njihovi najmiliji “nasilnici”, a njihove vjerske prakse “šerijatska prijetnja”? Kako će ih objasniti međunarodnim partnerima koji uvode sankcije protiv Dodika, dok dio “probosanske” vlasti u Sarajevu koketira s dodikovskim narativima?

Najgore od svega – ovakve izjave razaraju društvenu koheziju. One poručuju da institucije ne vide prijetnju tamo gdje ona postoji i da će žrtva biti prva koja će biti ukorena zbog straha, a ne zaštićena od njega.

Zato ovaj komentar završava tamo gdje je i počeo – Nikšićevom izjavom. Problem nije samo u sadržaju tih riječi – već u njihovoj funkciji. A to je proizvodnja narativa neutralnosti u situaciji koja to ne dozvoljava. U trenutku kada se pred našim očima odvija pokušaj ustavne disolucije zemlje, kada se islamofobija podiže na najviši institucionalni nivo, kada se ignorišu odluke Ustavnog suda i visokog predstavnika, kada se prijeti upotrebom sile – govoriti o “ostrašćenima u Federaciji” nije samo pogrešno. To je moralni i politički bankrot koji normalizuje ono što je neprihvatljivo. Te riječi opravdavaju one koji ruše državu. One ostavljaju građane same – pred sistemskom prijetnjom koja nije “percepcija”, nego realnost. I to realnost koja ima ime: institucionalna islamofobija u funkciji opravdavanja rušenja države.

(IIN Preporod.info)