Secesija ne bira: Turci, puške i druge predsjedničke laži

Piše: Senada Tahirović

Milorad Dodik više ne upravlja krizom – kriza upravlja njime. Nekada je pažljivo tempirao tenzije kako bi kontrolisano izazivao političke preokrete i osiguravao dugoročnu dominaciju. Danas su njegovi potezi ne samo praktično nesuvisli, već i znak čovjeka zarobljenog u vlastitoj opsesiji. Zajedno s trenutnim rukovodstvom entiteta RS, postao je figura koja panično pokušava realizovati secesionistički projekat u trenutku kada mu politička moć drastično opada pod teretom sankcija, pravosudnih postupaka i rastućeg međunarodnog pritiska.

Dodikova dugogodišnja strategija – rušenje pravnog poretka BiH, izazivanje institucionalnih kriza i istovremeno pozicioniranje sebe kao jedinog zaštitnika srpskog naroda – ovaj put ne prolazi onako kako je očekivao. Donošenje odluke o pisanju novog ustava Republike Srpske, koji bi de facto označavao izlazak iz ustavnog poretka BiH, nije tek obična politička provokacija. To je pokušaj pravnog ozvaničenja paralelne države unutar međunarodno priznate zemlje. Međutim, međunarodna politička dinamika i pravna realnost nisu na njegovoj strani.

Ustavni sud BiH već je suspendovao Dodikove prethodne pokušaje institucionalne sabotaže, a Evropska unija jasno poručuje da se odluke najviših sudskih instanci u BiH moraju poštovati. Stavovi iz Evropskog parlamenta dodatno to potvrđuju – holandski europarlamentarac Thijs Reuten precizno je opisao trenutnu situaciju, ističući kako je “toksična mješavina secesionizma i autokratskih tendencija konačno naletjela na prepreku”. No, dok se u Parlamentu EU jasno artikuliše i označava problem Dodikove secesionističke politike, ne treba zanemariti da to nije jedinstven stav svih zastupnika – posebno ne onih od od kojih očekujemo da im ni secesija nije problem, poput hrvatskih europarlamentaraca Zovko i Sokola. Ipak, bez obzira na različite političke kalkulacije unutar EU, činjenica je da se Dodikov politički prostor rapidno sužava. Njegov problem odavno nije samo Sarajevo – njegovi posljednji potezi, koji su ranije mogli računati na ekonomsko, političko i propagandno zaleđe iz Beograda, sada prolaze bez podrške. Razlog je jednostavan: Aleksandar Vučić sada vodi vlastite bitke koje direktno ugrožavaju njegovu poziciju i nema ni prostora ni interesa da Dodika drži na vlasti po svaku cijenu.

A uz pokušaj secesije, jasno je da ide i odgovarajuća “oprema”. Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste radikalizacija političke retorike koja prati ove procese. Govor Radovana Viškovića u NSRS o tome kako Srbi u Sarajevu imaju “pravo samo da se poturče”, Dodikove izjave o “muslimanskoj dominaciji” i “progonu Srba i Hrvata kršćana” nisu samo pokušaji populističke manipulacije – to su svjesne etničke provokacije, repriza najopasnijih propagandnih narativa iz devedesetih. No, problem za Dodika i njegovu političku mašineriju leži u činjenici da devedesete nisu sadašnjost. Svijet je naučio lekciju, a ovakvi ispadi više ne prolaze nezapaženo.

Dodik zna da gubi kontrolu. Čak i policija u Banjoj Luci, raspoređena pred entitetskim institucijama u svrhu njegove “zaštite”, više nije simbol Dodikove moći, već simbol panike režima koji osjeća da se tlo pod njim urušava. Kao lider pribjegava jeftinim etničkim uvredama i prizivanju ratne prošlosti, a to znači da mu ponestaje stvarnih političkih instrumenata kojima može upravljati situacijom. Zbog toga poseže za starom propagandom – “Turci”, “puške”, “muslimanska prijetnja”. To su retoričke slike iz vremena kada se strah koristio kao glavno političko oružje. I s tim uvijek treba biti na oprezu jer, nažalost, iskustvo nas uči da tu nije riječ o fabriciranju straha već pripremanju tla za sukobe, makar i nemali drugu svrhu osim pokušaja da se izbjegne politički pad.

Ohrabruje činjenica da je sprečavanje toga svega što on trenutno producira ipak moguće. Jer BiH nije slaba i nezaštićena država – njene institucije funkcionišu, njena međunarodna podrška je jasna, a svi pravni mehanizmi su sada usmjereni na zaustavljanje Dodikove destruktivne politike. Dodik je pokušao testirati međunarodnu odlučnost, ali umjesto simboličkih upozorenja, suočava se s realnim ekonomskim posljedicama. Njemačka je već zamrznula projekte u RS-u, Evropski parlament razmatra njegovo formalno stavljanje na crnu listu, dok EUFOR raspoređuje dodatne trupe u BiH. Američki senatori otvoreno govore o njegovoj ulozi u destabilizaciji regije, a u Washingtonu raste konsenzus o potrebi dodatnih sankcija.

Tako da na ove politike, može se s pravom kazati, međunarodni odgovor više nije samo deklarativan – ekonomske i političke posljedice već se osjećaju, a Dodikova moć odavno već, bez obzira na prihvatljivu nacionalnu agendu njegovom biračkom tijelu, zavisi od državnih resursa koje koristi za kupovinu političke lojalnosti. No, kada ekonomska realnost sustigne građane RS-a i postane očigledno da Dodikova politika vodi ka izolaciji i osiromašenju, njegova vlastita baza će se neminovno početi okretati protiv njega. Ilustrativan primjer toga su uposlenici SIPA-e – iako su Dodikovi antiustavni zakoni formalno zabranili djelovanje Suda i Tužiteljstva BiH, te angažman SIPA-e i OSA-e BiH, praktično kriminalizirajući njihov ostanak na poslu, građani iz RS-a nisu se odazvali njegovom pozivu da napuste te institucije.

Pitanje više nije hoće li Dodik pasti, već kako brzo i koliko teško. Njegova strategija držanja RS-a kao taoca više nije održiva. Opozicija u entitetu mu već okreće leđa, a neki njegovi najbliži saradnici počinju kalkulisati o političkoj budućnosti u kojoj njega više nema. Njegov problem nije Sarajevo, nije ni Washington, nije čak ni Brisel. Njegov problem je realnost – i to ona u kojoj ne postoji mogućnost secesije niti narušavanja teritorijalnog integriteta BiH. Tako da, ovo nije “neka” politička kriza – čini se da je ovo kraj jedne epohe. Epohe u kojoj su politički lideri mogli preživjeti na destabilizaciji, prijetnjama i manipulacijama. Svaka avantura ovakvog tipa ima rok trajanja, a Dodikova je već ušla u završnu fazu. Zakon gravitacije je neumoljiv: što duže balansiraš na rubu ponora, veća je šansa da ćeš pasti. A Dodik je već odavno zakoračio preko ivice. I dok on još uvijek prijeti puškama i traži “Turke” u Sarajevu, njegov politički pad je u završnoj fazi. I ovog puta, nema povratka.

(IIN Preporod)