Druga dimenzija posta

Piše: Nusret Abdibegović

 U novom broju Preporoda, muftija Nusret Abdibegović piše o dubljoj dimenziji ramazanskog posta, naglašavajući da suština ibadeta nadilazi formu. Post je prilika za duhovno pročišćenje, jačanje veze s Bogom i osvještavanje unutarnje borbe između tjelesnih prohtjeva i težnje duše ka svjetlu Božije milosti.                                             

Tekst prenosimo u cijelosti:

Ramazan je vjernicima prilika da prodube vjeru i preispitaju svoje postupke. Post vodi ka unutarnjoj čistoći, jača povezanost s Bogom i podsjeća na pravu suštinu ibadeta- služenje iz ljubavi, a ne iz straha ili navike.

Reci:„Svako postupa po svom nahođenju, a samo Gospodar vaš zna ko je na Pravom putu“. (El-Isra, 84.) 

U iščekivanju duhovne svjetlosti i svetosti mjeseca Ramazana, zabljesnuti smo i očarani materijalnim, dunjalučkim svjetiljkama i svjetlostima. Primjećujemo da, što se više ugrađuju i svijetle u našem okruženju, sve su tamnije i tamnije. Samo je Allah svjetlo (nur) nebesa i Zemlje. Božijom odredbom, ramazansko vrijeme je najpodesniji period za ljudsku meditaciju, prosvjetljenje i spoznaju. Šaljući Objavu kao milost, u njemu se Uzvišeni Allah obraćao čovjeku. To je znak da Bog nikad ne ostavlja i ne zaboravlja na čovjeka, pa makar on bio i griješnik. Samo se insan zaboravi, izgubi u vremenu i prostoru, pa tako zaboravi na Boga. Između ostalog, različite vrste ibadeta imaju ulogu i značaj da čovjeka oplemene, podsjete na Stvoritelja i da ga usmjere i održavaju na Pravom putu.

Post - više od forme, put ka suštini

Propisivanje ibadeta i njihovo izvršavanje ima formalni i suštinski značaj. Fizička manifestacija, vanjština, je formalan čin, koji u oblikovanju i formiranju ličnosti ima vremenski, odgojni karakter, onoliko, koliko traje dotični ibadet. Po svom naumu, nijetu, ibadetska suština nas, nužno vodi u srž središte ibadetske suštine. Kao zbilja ibadeta, ona u tom slučaju ima značaj mosta, koji vjernika spaja sa njegovim ciljem. Ako, pak, ibadetska forma abida, vjerujućeg, ne dovede u središte svoje suštine, ona u tom slučaju ostaje samo prazna, izvanjska ljuštura.

Izvršavati Allahove naredbe sa ciljem, pridobivanja Njegove nagrade, znači, biti u maniru trgovca, čije je osnovno opredjeljenje zarada i profit. Takav odnos i postupanje prema Bogu imaju formalisti u čijoj se pozadini krije pohlepa za profitom i zaradom. Služiti Bogu iz straha, odnosno bojati se Njegove kazne, znači biti u ulozi roba, koji strahuje od kazne svoga vladara. Ibadeti prouzrokovani isključivo strahom kriju dvoličnu osobu, sa licemjernom namjerom. Robovati i služiti Bogu iz ljubavi i spoznaje Njegove veličine, znači biti slobodan u izboru i odgovoran u postupku.

Biti u blagoslovljenom, posebnom stanju, halu, sa dostignutim položajem, mekamom, znači biti zaogrnut uzvišenim duhovnim plaštom vjere. Taj vid ljubavi i spoznaje, irfana u svakom trenutku održava, jača svijest salika, vjernika o njegovom Stvoritelju, odnosno Gospodaru. Vjernik na duhovnom kretanju i proputovanju odricanja, u zuhdu postaje sustezatelj i odricatelj. Predavajući se tako Bogu, ne mareći za ovodunjalučke čari, ljepote i ukrase i komentare, on traži i teži svome pročišćenju. Njegova ljepota i ukras se ogleda u čvrstom vjerovanju, uvjerenju, jekinu i ustrajnom služenju, robovanju, pokornosti Gospdaru. Živeći tako on pazi na svoju duhovnu, moralnu, mentalnu, fizičku, materijalnu, porodičnu, društvenu čistotu i ispravnost životnog proputovanja.

U društvenom okruženju etabliranog materijalizma i najezdi sve prisutnijeg konzumerizma, čovjek je prinuđen, u deficitu duhovnih potreba, da sve više služi, ugađa namtenutim tjelesnim strastima i različitim prohtjevima. Takav narativ i sveprisutniji pristup, filozofiji života, čovjeka zaokuplja, zarobljava i nameće mu oklop iscrpljujućeg stila života. Na kraju ga uvede u prostranstvo unutrašnjeg nemira, nezadovoljstva i razočarenja. U takvom stanju i okruženju čovjek spozna da je njegov život znatno vrijedniji i značajniji od služenja niskim prohtjevima i strastima.

Allah dž. š. je podučio prvog čovjeka na zemlji, Adem a. s., imenima predmeta, stvari, njihovom značenju i suštini. U prvom poučavanju i životnom usmjerenju, date su mu osnovne naznake smisla i mudrosti njegovog i njihovog stvaranja. U Kur'anu, kao posljednoj Božijoj objavi, Allah dž. š. svoje obraćanje, kazivanje, otpočinje zahvalom izrazom el-hamdu-lillah, a završava sveobuhvatnim obraćanjem ljudima we en-nnas. Ljudska bića Bogu zahvaljuju i veličaju Ga, a ostala stvorenja Ga slave.

Isto tako, postom, kao ibadetom, Allah je povezao ljudski rod u njihovom duhovnom životu, te uzdizanju i postizanju stepena bogobojaznosti. Tako je Bog počastio Svojim govorom, riječima i izrazom sav ljudski rod. Nikog nije izostavio ili zaboravio. Na taj način je ljudima eliminisano pravo na opravdanje i ispriku da nisu znali. Čovjek je centar Božijeg stvaranja, kao što je vrijeme mjeseca Ramazana epicentar Božijeg oglašavanja. Zato je halka hijerepovijesno spojenih duša, na platformi metafizičke istine, kroz put spoznaje, irfana uvezala vjerujuće ljude koji idu svjetlu Uzvišene Istine, odnosno, svijetlu Božije svjetlosti.

Kod čovjeka na postu, kao ibadetu, insistira „pokorna duša“. Ona se u kontinuitetu nadjačava, bori sa tijelom, koje zahtjeva fizičku opskrbu i tjelesni užitak. To je zbog toga, što duša sebe želi vidjeti u svijetu pokornosti i robovanja Bogu. Za nju je jasan cilj, a on se ogleda, dosegnuti svjetlost Božije svetosti. Zna da je Bog skriven. Fizičke Ga oči ne opažaju, jer je čovjek ograničen slabašan, a Bog Svemoćan. Kao ibadet i post je za ovu stranu ljudske naravi skriven. Tajnu o njemu zna samo Allah, a rob Njegov se ponosi tom tajnom. On se manifestuje kroz približavanje Bogu i unutarnju svijest o Bogu. Kroz tu prizmu tajnosti mi gledamo ili bi trebali motriti na drugu dimenziju posta. Nutarnje prosvjetljenje se javlja kao rezultat unutarnjeg spoznajnog osvjetljenja. Zato svijeća dok drugom svijetli, sama sagorjeva i pretvara se u pepeo. Kao skrivena vrsta ibadeta, post je razdjelnica, a ujedno amalgam, spoj, duhovnog i materijalnog, vidljivog i nevidljivog u čovjeku.     

Ramazan- prilika za duhovnu obnovu i spoznaju

Svjedoci smo da ukupni društveni ambijent kojem je podlegla i određena skupina vjernika, nažalost, za vrijeme ramazana, pogoduju afirmaciji formalnih postupaka, zamagljujući tako bit i suštinu mjeseca posta. To se uglavnom ogleda kroz: računanje vremenske dužine posta, nametanju okvirnog broja rekjata, brzinom i dužinom kljanjanja teravih-namaza, pripremi bogatih i obilnih iftara, viđenju i okupljanju na prestižnim iftarima, emitiranju različitih iftarskih emisijama snimljenih mjesec dana prije Ramazana i slično. 

Ramazan je vrijeme duhovne sofre i gozbe. Ibadeti, pa i ramazanski post, su podsjetnici na Boga. Sjećanje na Gospodara uzdiže čovjeka i pročišćava mu srce, daje mu nadu i ono je platforma za činjenje svakog dobra i svake ljepote. „Ličnost i egzistencijalna zbilja čovjeka se ostvaruje putem istinskog vjerovanja, valjanog morala i lijepog djela. Prema tome, ibadet, predstavlja osnovu i korjen svakog savršenstva i sreće za čovjeka, dok je grijeh temelj i osnova svake nesreće i propasti“.

Javni diskurs kojeg slušamo, čujemo, a i sami u njemu učestvujemo, u velikoj mjeri devalvira i skreće pažnju i pozornost sa suštinskog značenja posta. Masovnost i populizam nije u duhu individualnih ibadeta kao što je post. Individualni, pojedinačni ibadeti vjernika uvode u stazu spoznaje, a kolektivni ibadeti, kao džuma-namaz, imaju značaj i važnost džemata kao kolektiviteta. Formalno, laičko pridržavanje memorisane definicije posta i tumačenje njegovog cikličnog ponavljanja, te značaja i važnosti odabrane noći kroz zbir godina, u velikoj mjeri potiskuje i prigušuje svjetlo ramazanske duhovne zbilje. Post čovjeku širi i produbljuje vidike spoznaje, a gasi i ograničava žeđ za tjelesnim prohtjevima i uživanjem.

Postač kroz sustezanje i apstinenciju od hrane, na dnevnom nivou, fizički slabi, gubi snagu, ali duhom jača, uspravlja se. Njegova uspravnost, kijam, biva ispunjena snagom vjere. Jedno od značenja riječi posta, „sawm“ je šutnja, tišina, meditacija, izolacija, osama. U svim tim metodama treba prepoznati stazu za pročišćenje duhovnog putnika i njegovu želju za približavanje Bogu.

Cilj ramazanskog posta je dosegnuti i postići njegovu spoznajnu dimenziju i odgojni karakter. Zbog tih dimenzija je propisan i naređen. Spoznaja se ne postiže „naučenim znanjem o postu, već je to svjetlo koje Allah stavlja i smješta u srca i duše svojih iskrenih robova, arifa“. Pravi put, sirate-l-mustekim je popločan spoznajnim vrijednostima, koje vjernika vode sve dok njima hodi i korača. Tako da nakon ramazana svaka „posuda“ zrači, daje i nudi ono što je u njoj, kazale bi mudre sufije.

Za one koji će i predstojeći ramazanski post provoditi na dosadašnji uobičajeni način, predlažem da razmisle o sintagmi „ramazan je proljeće vjerničkih duša“ i da dušu zaokupiraju različitim vrstama ibadeta kao što svoje vrtove, bašče u proljeće zasade različitim vrstama kultura. Zasađene kulture u vrtovima su za fizički život, a ramazanski ibadeti su za duhovni život i to na godišnjem nivou.

Allah mubareći Ramazan!

(IIN Preporod)