Prvi mart, drugi put

Piše: Senada Tahirović

Prije sedam godina, Evropski institut za sigurnosne studije je objavio analizu pod naslovom „What if… Conceivable crises: unpredictable in 2017, unmanageable in 2020?“. Tada se činila kao akademska spekulacija, hipotetički scenarij koji je mogao poslužiti kao misaona vježba za evropske sigurnosne strukture. Danas, međutim, izgleda kao predviđanje na koje je malo ko obratio pažnju. Na to je još 2018. godine u Preporodu upozorio Muhamed Jusić, ali su tada opisani događaji mnogima djelovali kao daleka mogućnost. Sedam godina kasnije, Bosna i Hercegovina suočena je s institucionalnim izazovom, temom tog teksta, koji sada prijeti njenim temeljnim postulatima.

Povod, ali ne i razlog toj prijetnji, je nepravosnažna prvostepena presuda Miloradu Dodiku na godinu dana zatvora i šest godina zabrane političkog djelovanja. Očekivano, presuda je postala više od sudske odluke. To je trenutak potpunog razotkrivanja političkih procesa koji su godinama podrivali temelje bosanskohercegovačke državnosti. U samo nekoliko dana nakon presude, Narodna skupština Republike Srpske donosi set zakona kojima pokušava proglasiti nevažećim nadležnosti državnih institucija u entitetu – zabranjuju rad Suda BiH, Tužilaštva BiH, Agencije za istrage i zaštitu (SIPA), uspostavljaju entitetski pravosudni sistem izvan državnih okvira i prijete zatvorskim kaznama službenicima RS-a koji budu radili u institucijama BiH. Ni ovo nije pravno pitanje, već politički udar na ustavni poredak Bosne i Hercegovine. I nije prvi. No, hoće li biti posljednji? Jer negdje se mora podvući crta nakon svega što se ovih dana događa. Iako i raniji politički narativ Milorada Dodika i njegovog kruga u Banjoj Luci godinama nije skrivao konačan cilj, sada Dodik i njegov politički blok otvoreno govore o potpunoj pravnoj i faktičkoj secesiji, dok predsjednik Srbije Aleksandar Vučić saziva hitne sjednice Savjeta za nacionalnu bezbjednost i Narodne skupštine Srbije, stavljajući Bosnu i Hercegovinu u centar srbijanske državne politike. Istovremeno, član Predsjedništva BiH Denis Bećirović saziva sastanak s ambasadorima ključnih međunarodnih sila i komandantima EUFOR-a i NATO-a, poručujući da država neće nijemo posmatrati dezintegracijske procese.

Svima je jasno kako ovo nikada nije bilo pitanje jednog čovjeka, niti samo pitanje jedne pravosudne odluke već do sada najotvoreniji napad na državu Bosnu i Hercegovinu. A, iako se napada i institucija Visokog predstavnika, što i nije novo, sada to nije pravna debata između Dodikove politike i Christiana Schmidta. Ovo je sistematski napad na ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Višegodišnji proces pokušaja razvlašćivanja državnih institucija kroz paralelne pravne i političke strukture kulminirao je predvidljivim izazovom – testiranjem granica međunarodne odlučnosti i domaće institucionalne snage. Postavlja se pitanje: hoće li pravni poredak Bosne i Hercegovine opstati ili će država biti postepeno urušena kroz formalno-pravne mehanizme?

I reakcije regionalnih aktera jasno pokazuju ozbiljnost trenutka. Vučićeva hitna posjeta Banjoj Luci i odluka da se o Bosni i Hercegovini raspravlja na sjednicama Narodne skupštine Srbije nisu simbolični, već konkretni potezi koji sugeriraju da Srbija posmatra Dodikov slučaj kroz prizmu “zaštite srpskog naroda” u BiH i zaštite srpskih interesa, tačnije famoznog “srpskog sveta”, i svega što je nedavno proklamirano u Deklaraciji Svesrpskog sabora. Beograd pomalo balansira između podrške Dodiku i izbjegavanja direktnog sukoba sa Zapadom, ali je pozicioniranje Srbije jasno. No, treba primijetiti i to da Vučićev poziv na jedinstvo političara u RS-u nije imao potpuni odziv. U Zagrebu, predsjednik Zoran Milanović, iako se formalno distancira od Dodika, tvrdnjama o Schmidtu kao “kolonijalnom upravitelju” želi dati dodatni legitimitet Dodikovim političkim stavovima. S druge strane, hrvatski premijer Andrej Plenković pokušava smiriti tenzije, ali nesklad između Pantovčaka i Banskih dvora dodatno komplikuje regionalnu sliku.

Međunarodna zajednica pokazuje poznatu retoriku za koju se građani BiH samo mogu nadati da nije dobro poznata neodlučnost. Istina, američki State Department, Evropska unija i visoki predstavnik insistiraju na poštivanju vladavine prava, ali bez jasnih mehanizama koji bi osigurali provođenje sudskih odluka. EUFOR i NATO su prisutni, ali pasivni, dok Kremlj, preko Dmitrija Peskova, ocjenjuje presudu Dodiku kao “politički motivisanu”. Ključno pitanje sada više nije da li međunarodna zajednica nominalno podržava teritorijalni integritet BiH, već koliko institucionalne erozije će dopustiti prije nego što bude prisiljena reagirati.

1. mart – Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, dolazi u trenutku kada se njena državnost ne samo osporava već i aktivno potkopava. Istovremeno, početak mjeseca ramazana, nama vjernicima, u cijeloj ovoj situaciji donosi dodatnu simboliku – vrijeme duhovne snage, strpljenja i odlučnosti. Reisul-ulema Husein-ef. Kavazović je u obraćanju jasno poručio da “budućnost nije u secesijama i velikodržavnim projektima, već u razumijevanju i međusobnom poštovanju”. Njegove poruke ovih dana nisu samo poruke vjerskog lidera – nego su i podsjetnik da društva opstaju samo ako imaju unutrašnju snagu prepoznati iskušenja i odgovore na njih.

Njegova opomena o odgovornosti političkih lidera dobija na značaju u ovom trenutku. Država ne može opstati ako je vode ljudi koji lične ambicije stavljaju ispred javnog interesa. Lideri koji ne vide dalje od dnevnopolitičkih borbi i manipulacije strahovima, ne mogu očuvati Bosnu i Hercegovinu. Njegova poruka o potrebi generacije političara koji će se voditi principima, a ne ličnim interesima, važnija je nego ikada.

Ako trenutnu situaciju analiziramo iz sigurnosne perspektive i uloge međunarodnih aktera, prvo pitanje je koliko su EUFOR i NATO spremni učestvovati u zaštiti stabilnosti Bosne i Hercegovine? Jasno je da američki sigurnosni analitičari pažljivo prate koliko Moskva vidi Dodika kao korisnu polugu za eskalaciju tenzija na Balkanu, posebno u trenutku kada je angažovana na ukrajinskom frontu. Jer Dodik godinama funkcioniše kao kanal ruskog utjecaja u regiji – hoće li sada Moskva koristiti ovu situaciju za novi pritisak na Zapad?

Iz perspektive Evropske unije, pitanje je koliko će Bruxelles dozvoliti da se situacija razvija prije nego što preduzme konkretne mjere. Retorička podrška vladavini prava neće biti dovoljna ako ne bude operativnog odgovora. Hoće li EU dopustiti da se Bosna i Hercegovina de facto pretvori u nefunkcionalnu državu u kojoj se zakoni provode selektivno, a pravni sistem urušava pod političkim pritiscima? Ulog je veći od same Bosne i Hercegovine – ulog je povjerenje u sposobnost Evropske unije da održava stabilnost na svojim granicama.

Zbog svega, nama ovaj 1. mart nije samo dan obilježavanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine – on je i test njene političke i institucionalne otpornosti. Ovaj put ne odlučuju građani na referendumu, nego bh. politički zvaničnici i institucije. Ako država ne odgovori na ove izazove, njena nefunkcionalnost sa secesionističkim tendencijama postat će nova normalnost.

Važno je imati na umu da pravovremena upozorenja treba shvatiti ozbiljno i prema njima se tako i odnositi. Studija koju spominjemo na početku teksta, naprimjer, u kojoj je razmatran hipotetički raspad Bosne i Hercegovine, upozorila je na moguće pravne, političke i sigurnosne mehanizme koji bi taj proces učinili nepovratnim. Ovih dana, dok se pravnim putem pokušava obesmisliti državni sistem BiH, jasnije je nego ikada da su upozorenja iz tog teksta bila prilično stvarna. Ono što se tada smatralo akademskom spekulacijom, a što tada nije izazvalo pažnju, postalo je realnost, a u tome je ključno kakav će biti odgovor. Naime, on mora doći i od države, a ne samo od međunarodne zajednice. Jedan od načina može biti ono što je uradio Klub Bošnjaka u Vijeću naroda RS-a – pokretanje vitalnog nacionalnog interesa, čime su Dodikovi neustavni zakoni privremeno zaustavljeni dok se ne donese odluka Vijeća naroda pa i Ustavnog suda RS-a. Ovaj slučaj zorno pokazuje da RS nije zamišljena da bude puki plijen velikosrpske politike, već bosanskohercegovački entitet i da RS nije “strana” u dogovoru o dejtonskoj Bosni, kako to tendenciozno i nepravilno interpretira Dodik.

Budućnost Bosne i Hercegovine, kao i uvijek, neće biti odlučena samo u institucijama i na međunarodnim sastancima – već i reakcijama društva. Ako postoji lekcija iz historije, onda je to da samo države koje su spremne braniti svoje institucije – politički, pravno i sigurnosno – opstaju. Danas, 1. marta 2025, ta lekcija postaje važnija nego ikada.

A naše pitanje koje ostaje jeste: hoće li Bosna i Hercegovina biti subjekat vlastite sudbine ili će njena budućnost biti oblikovana odlukama donesenim negdje drugdje?

Na to pitanje odgovor mora dati država, a ne historija.

(IIN Preporod)