Hajmo se uslikati

Piše: Suad Mahmutović 

U vremenu velikih tehničkih mogućnosti mnogi pokušavaju zabilježiti svaki događaj.

Nažalost, često u tome pretjeruju.

Neki čak i glavu izgube da bi napravili selfie s nekog egzotičnog mjesta i da bi sve to objavili na društvenim mrežama. A drugi, pak, potroše ogroman novac samo da bi se fotografisali na nekoj od svjetski poznatih destinacija. Slikaju se na skijanju, moru, planinama, samo da bi svijet vidio kako su "in". A kad se vrate kući, glava ih boli mjesecima zbog silnih troškova koje su imali tokom putovanja. To sebi mogu priuštiti samo rijetki pojedinci. Skupa je to priča, a ovo sirotinjska zemlja.

Slikaju se dok piju kahvu ili ručaju u nekom viđenijem restoranu, a valjda bi to trebao biti dio ugođaja s dragim ljudima, nikako društveni događaj kojeg cijeli svijet treba vidjeti. Uostalom, Sultan Mehmed Fatih je ručao samo s patrijarhom Pravoslavne crkve u Konstantinopolju. Objedovanje je smatrao dijelom intime.

Slikaju se na dženazama, u džamijama, pred džumu, teraviju ili, čak, noćni namaz.

Nije li namaz razgovor i komunikacija s Allahom Uzvišenim, za kojeg treba posebno pripremati dušu i srce? Nerijetko se sve bilježi i budnim okom kamere.

Da se ja pitam, a ne pitam se, zabranio bih slikanje u džamijama.

U haremima da, ali u džamijama i mesdžidima nikako. Svrha tih mjesta jeste ibadet, sedžda, Božija blizina. Kako je postići kada se u džamijama, s većim brojem klanjača, skoro u pravilu dešava da nekom zazvoni telefon tokom namaza. Možemo li tog "vraga" utišati makar tada? Jesmo li svjesni da na taj način remetimo hurmet – svetost džamija, Allahu najdražih mjesta na zemlji!?

Prije pedeset i više godina mogli smo gotovo na svakom našem ocu, majci, djedu, nani prepoznati duboke tragove pobožnosti. A, danas?

Rijetki su pojedinci na kojima se vidi trag, ali što je još važnije, i efekat sedžde. Izgleda da nismo svjesni da nam tehnika lagahno uzima dušu. Još prije dva vijeka Hegel je govorio o potrebi ljudi da se slikaju, napominjući pri tome da slika nema dušu. Konstantnim fotografisanjem svega učinjenog, nedvojbeno kvarimo čistoću namjere ako nam je bio cilj da nešto dobro u ime dragoga Boga učinimo.

Ruku na srce, moramo priznati da toga ima i u Islamskoj zajednici.

Uredu je kad te neko, ni kriva ni dužna, uslika na mimberu, ali, brate, kad sam tražiš – to je previše. Naravno, postoje neka oficijelna fotografisanja kada se želi zabilježiti važan događaj ili susret. Ali, bilježiti sve, čak i neke nevažne događaje, previše je. Slikanjem se želi pokazati rad, a u suštini se prikriva nerad. Takve aktivnosti imaju formu, ali nemaju suštine. U konačnici, koga briga? Zar zaista mislimo da će to ikada nekoga zanimati?

Ako neko bude ozbiljno istraživao ovaj fenomen sa sociološkog aspekta, siguran sam da će doći do zaključka da su ove generacije u tome pretjerale. Često slikanje ili pojavljivanje u medijima izaziva kontraefekat. To je siguran put da dođe do depopularizacije onih koji to rade.  

Ramazan je prilika da, kada smo Allahu dragom najbliži, razmislimo kako džamijama vratiti prijeko potrebni hurmet, a ibadetima suštinu. Da se prestanemo slikati!? Možda da krenemo od toga.

(Preporod.info)