Od petka do petka: Begija Smajić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini te dijeli svoje viđenje tih događaja. 

Za sedmicu od 7. do 13. februara 2025. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Begija Smajić, odbornica u Skupštini Opštine Srebrenica i nastavnica matematike i fizike u "Prvoj osnovnoj školi" Srebrenica.

Petak, 7. februara 2025.

Petak je odavno moj omiljeni dan u sedmici, dan u kojem se već uveliko radujem vikendu. Ovaj petak sam posebno sretna jer je iz Tuzle došla moja prijateljica Sabaheta. Sabaheta je dijete šehida, sama se vratila u Srebrenicu 2014. godine, nakon što je završila fakultet u Tuzli i stekla zvanje profesor razredne nastave. Nakon cijele decenije čekanja na zaposlenje u Srebrenici, u januaru ove godine je konkurisala za profesora razredne nastave u nekoliko osnovnih škola u Tuzlanskom kantonu.

Primljena je da radi u OŠ "Simin Han" u Tuzli i danas, kroz razgovor s njom, mogu vidjeti njenu radost, tugu ali i odlučnost. Radost što je dobila priliku da radi, tugu što to nije dobila u Srebrenici, a odlučnost da ne želi ići iz Srebrenice uprkos svemu tome. Svjesna okolnosti u kojima je bila Sabaheta, bi mi drago kad mi reče da ne želi ići iz Srebrenice, jer ovdje se osjeti odlazak svakog čovjeka.

Njeni prvi utisci o radu u toj školi su jako pozitivni, ali posebno ističe da je direktor te škole porijeklom iz Srebrenice. Time se vidi njena posebna ljubav prema Srebrenici.

Subota, 8. februara 2025.

Danas je u Potočarima izuzetno lijepo vrijeme za ovo doba godine, pa mami čovjeka da izađe vani. Veći dio dana iskoristila sam da s djecom boravim vani a da pri tom uradim nešto korisno.

Dvorište komšije koji s porodicom živi u Americi je zaraslo u korov, pa sam odlučila da do proljeća očistimo bar dio dvorišta koji je oko kuće, pa da komšija, kada dođe u Bosnu, dobije motivaciju da i on svoju kuću obnovi, kao što su obnovile naše ostale komšije koje su u dijaspori.

Veliki je značaj kad naši ljudi, koji ne žive ovdje, obnove bar svoje kuće i urede svoja dvorišta, pa tokom svojih odmora dođu i borave ovdje. Moje je mišljenje da u Srebrenicu češće dođu naši ljudi koji žive u dijaspori, nego oni što žive u Federaciji BiH.

Nedjelja, 9. februara 2025. 

Osvanula je hladna nedjelja. To ne bi bilo neobično da jučer nije bilo prilično toplo vrijeme. Nakon doručka sam mužu stavila oblogu na nogu, koja ga boli zbog uganuća. Odlučna sam bila da uradim nešto po kući i ne izlazim vani zbog hladnoće, ali Fatin poziv je uticao na promjenu moje odluke, jer prema njoj imam posebno poštovanje. Ona mi je pomogla u važnom periodu mog života, čuvala mi je djecu kad god je to bilo potrebno.

Pozvala me da idem s njom i njenim sinom u selo odakle je bio njen rahmetli muž, gdje su zajedno živjeli prije agresije na Bosnu i Hercegovinu. Vozeći se u to selo, imala sam priliku, bolje nego ranije, vidjeti okolna pusta sela  jer šuma jos nije izlistala. U svakom od tih sela je po nekoliko kuća obnovljeno i Fata mi priča o njihovom izgledu prije rata.

Fatin sin nam pokazuje i priča kako je prije nekoliko dana platio da mu ljudi mašinom očiste njihovu porodičnu kuću, koja je bila minirana i koju nije mogao na drugi očistiti, jer je bilo mnogo betona. Tokom zimskog perioda u tom selu niko ne živi. Gledam i razmišljam kako su posljedice agresije u ovom dijelu Bosne i Hercegovine toliko izražene i nakon gotovo 30 godina od njenog okončanja.

Da je danas Fatin muž Aljo živ, bio bi ponosan na svog sina što se brine o imanju i što je očistio kuću koju je on sagradio. Zbog svega onog što je Aljo doživio, kako u toku rata tako i tokom izvršavanja zločina genocida, probijajući se kroz šumu do slobodne teritorije, kao i svih poratnih godina i godina povratka, preselio je u julu prošle godine, u svojoj 63. godini života.

Ponedjeljak, 10. februara 2025.

Dobro je što ponedjeljkom nemam prvi čas, to mi vrijeme dobro dođe da se pripremim, ne samo za taj dan nego i za ostatak radnih dana. Drugi čas imam u 9. razredu, pa mi i to dobro dođe, jer najviše volim da radim s učenicima devetih razreda, možda što su se oni najviše prilagodili mojim zahtjevima ili što su postali zreliji i, rekla bih, poslušniji.

Veliki odmor u školi sam iskoristila da porazgovaram s koleginicom koja je odjeljenski starješina mom sinu u srednjoj školi. Preostale časove sam imala s učenicima 7. i 6. razreda, koji su me na času dopunske nastave prilično iscrpili, jer ih je bilo mnogo.

Razlog tako velikog broja učenika na dopunskoj nastavi je najava pismene provjere krajem sedmice, pa bi mnogi da na času dopunske nastave otklone sve matematičke nedoumice. Trudim se da im objasnim šta im nije jasno teim pokušavam objasniti da, ako žele postići dobar rezultat, moraju uložiti trud i vrijeme, odnosno da moraju više vježbati kod kuće. Ali, zaista  ne znam da li su te moje riječi doprle do njih.

Utorak, 11. februara 2025.

Svakog 11. u mjesecu se u Memorijalnom centru u Potočarima uči tevhid pred duše šehida nakon podne-namaza. Otišla sam na tevhid očekujući da će nas kao i uvijek, tokom hladnijeg perioda, biti nekoliko, ali sam bila iznenađena kad sam stigla i ugledala cijeli saf žena i nekoliko muškaraca.

Nakon proučenog tevhida, elamila sam i zagrlila prvo naše majke kojima su ubijeni svi članovi porodice, jer prema njima imam posebno poštovanje, a nakon toga i ostale majke i sestre.

Drago mi bješe što vidjeh našu hadži-hanumu Timu koja se sa svojim mužem, hadžijom Alijom, vratila iz Švicarske u Potočare i kroz razgovor s njom osjećam da joj je puno srce i duša. Oni nam svima trebaju biti uzor u svojim postupcima, jer proteklih godina su učinili mnogo toga za svoju zajednicu.

Svako dobro djelo je veliko, a njihovo dobročinstvo se najbolje ogleda u činjenici da su svoju kuću dali na korištenje  majci Mejri koja živi sama, jer su joj sinovi i muž ubijeni u genocidu. Pri izlasku iz Memorijalnog centra me zovu majke Refija i Nura da idem s njima u Potočari Han na ručak, ali zbog porodičnih obaveza nisam mogla otići.

Srijeda, 12. februara 2025.

Danas mi je dan bio baš ispunjen, pored sedam časova i dežurstva, imala sam i goste kojima se posebno obradujem. Dolazili su mi mama, moj mlađi brat, snaha i njihova djeca, Ramiz i Fatma.

Ramiza posebno volim, jer nosi ime mog oca koji je ubijen u genocidu, ali i zbog toga što je veoma interesantan, a Fatmu volim zbog njene posebne nježnosti, mudrosti i smisla za šalu. Iako je mama obećala da će, kada dođe, kod nas ostati  dva-tri dana, saopštava nam da želi ići kući. Moja djeca se ljute, a ja je razumjem, jer je nekoliko dana bila kod mojih tetki, pa je poželjela svoj mir i rahatluk.

Četvrtak, 13. februara 2025.

Dan je počeo printanjem radnih materijala, jer su učenici 6. razreda imali test iz matematike a učenici od 7. do 9. razreda imaju takmičenje iz fizike. Što se tiče takmičenja, ne očekujem neki spektakularan rezultat, jer su u zadnje vrijeme učenici sve manje zainteresirani za crpljenje znanja iz fizike i matematike, više vole društvenu grupu predmeta i informatiku.

Sve me češće pitaju šta će immatematika i fizika, kada postoji vještačka inteligencija. Ne čudim se tom njihovom stavu, jer vjerovatno bih i ja isto tako razmišljala da mi se, putem pametnih telefona, u tim godinama nudilo sve ono što se njima sada nudi.

Današnja vijest o ubistvu žene i djeteta u Kalesiji, koje je počinio suprug, odnosno otac, ledi krv u meni, te se pitam šta se to dešava u našem društvu pa su ubistva postala tako česta. Mislim da je odsutnost vjere razlog tog čina, zato svaki čovjek treba da jača svoju vjeru, svoj iman i da njeguje porodične vrijednosti, kao temeljne vrijednosti islama.

(Preporod.info)