U spomen na mog malog Emira
Piše: Nedžad Abdić
Poslije svih priča koje sam napisao o događajima u Starom Vitezu, moram priznati da, iako sam plakao kao dijete na svaku napisanu priču, ni jedna me nije dirnula tako duboko kao svjedočenje majke Emira Šehića, moje razrednice i nastavnice u osnovnoj školi.
Nadam se da mi neće zamjeriti što objavljujem ovo njeno potresno svjedočenje, ali svijet mora znati kako su na ubijali!
U spomen na mog malog Emira
Oblačan dan, kraj novembra. Ostali su mali tragovi prvog snijega.
Neposredno prije podne, dok smo moj muž i ja završavali pisma za našu rodbinu koja će biti poslana preko Crvenog križa, dvojica prijatelja našeg starijeg sina pozvala su ga ispod balkona da izađe vani. Nakon njega, obukla sam Emira i ispratila ga do vrata. Pustila sam ga da sam izađe u dvorište, iako sam ga rijetko kad puštala samog jer je bio premalen. Samo dvije godine. Nije ni želio biti bilo gdje bez mene ili svog tate.
Naš "mamim dječak".
Moj buca-grica /nježni nadimak/.
Kad bih ga pitala: "Ko je mamin najdraži sin?", odgovorio bi: "Ja", pokazao svojim malim prstom na prsa, zagrlio me oko vrata svojim sićušnim ručicama i poljubio u obraz. Nježno. Najnježnije na svijetu.
Još uvijek to pamtim – bilo je toliko djece ispred mene, toliko malih očiju, crnih, plavih, njihove kose, nosića. Gledala sam ih s toliko ljubavi, pričala s njima, slušala ih.
A sada, kada osjećam stezanje u grudima, kada plačem i prisjećam se te djece, pitam se – da li pate?
Moj mali Emir patio je petnaest dugih sati. Pogodio ga je snajperski metak ispred vrata i prošao kroz njegov stomak. Njegov djed ga je donio gore, a moj muž ga je preuzeo na vratima dok je izlazio napolje, jer je čuo pucnjavu oko kuće. Ja sam u tom trenutku vikala komšinici na prozoru da ne zove svog sina, jer se skrivao ispod drvenih dasaka naslaganih uz naše prozore. Emir je bio s druge strane.
Moj muž ga je položio na pod i skinuo mu hlače, kroz koje se već vidjelo tanko crijevo. Umotala sam ga u deku i potrčala kroz dvorišta prema ambulanti. Na pola puta činilo mi se da nemam noge, da ću pasti, i tada ga je njegov amidža uzeo i ponio dalje.
Doktorica mu je polako skidala odjeću i vidjela ulaznu ranu na njegovoj maloj guzi, koja je s prednje strane izgledala strašno. Emir se nije ni žalio. Samo malo, kad su mu stavljali zavoje.
Odmah su radiovezom obavijestili Zenicu.
Nisam ni trenutka sumnjala da će Crveni križ dobiti dozvolu da prođe kroz ustaške punktove, jer je doktorica rekla da je rana veoma teška.
Ostavila sam Emira i grozničavo počela pakirati stvari da krenemo, dok je njegov otac ostao uz njega.
Vratila sam se i počelo je čekanje. Emir je već primio prvu infuziju. Teško su mu pronalazili venu jer je bio tako mali. Njegov otac mu je držao ručicu. U početku je bio miran, ali kasnije se nemirno pomjerao, igla je prošla pored vene i ručica mu je počela oticati. Sestra je stavljala obloge. Sve vrijeme sam mu držala ruku i mazila ga po kosi. Počeo je tražiti vode.
Koristio je malo riječi, ali je sve mogao reći pokretima. Sada me molio: "Mamice, daj mi", pa bi skupljao usne i proizvodio zvukove sisanja. Znala sam da je žedan.
Kad mu nisam dala vode, počeo je preklinjati.
"Mamice, daj mi“, stavio je svoju malu ručicu ispod brade i počeo sisati – to je značilo malo vode.
Od te noći pa nadalje pamtit ću te pokrete, to preklinjanje cijeli svoj život. Bože moj, pitam se da li je i sada žedan?
Dala sam mu vlažnu gazu. U početku nije htio. Kasnije bi je stavljao u usta, pritiskao svojim malim zubićima, uvijao je svojim sićušnim rukama da iscijedi nekoliko kapi vode. Malo bi ispljunuo, što je značilo da mu voda nije prijala. Nisam mu smjela dati da pije iz čaše.
Nisam vjerovala da neće preživjeti. Sve što sam znala, sve što sam govorila i učila djecu, nestalo je. Pronalazila sam objašnjenja za sebe i muža, uvjeravala se da se ovo nije dogodilo, da najgore neće doći.
Počeo je tražiti vodu pred samu noć, u podrumu. Prije nego što smo sišli, saznali smo da su vozilo Crvenog križa vratili s punkta, jer nisu imali dozvolu UNPROFOR-a. Kasnije su pokušali još jednom, ali nisu im dozvolili ulazak u Stari Vitez.
U ovaj kavez za zabavu onih koji su oko nas.
Sišli smo u podrum iz improvizirane ambulante u istoj kući, jer su počele padati "bebe". To su bile cijevi napunjene eksplozivom, ispaljene iz uređaja čiji model određeni gospodari i danas s ponosom pokazuju.
Ako "beba" padne na osigurač, ponekad se ugasi. Ako prođe kroz krov, može probiti sve do podruma, srušiti kuću i ubiti ljude – kao što se dešavalo u ovom ratu.
Te noći, jedna je eksplodirala blizu kuće pored ambulante. Emir se uplašio. Amar je šetao podrumom, a kada su prestali s ispaljivanjem, vratili smo se u ambulantu, gdje su mu ponovo priključili infuziju. Bilo mu je teško, ruka mu je opet malo natekla.
Bio je mirniji nakon infuzije. A onda je povratio – u mlazu. Mnogo. Crvenkasto. Tad sam se uplašila.
Presvukli smo ga i obrisali.
Kada su mu mijenjali zavoj, vidjela sam da mu je mali penis crn, crijeva napolju, rana ogromna na njegovom sićušnom stomaku iznad bucmaste nožice. Pomjerao je noge, ali uglavnom ih je držao savijene i malo se vrpoljio.
Njegove predivne plave oči s crnim trepavicama, koje su svi primjećivali, bile su bistre i jasne.
Još uvijek smo pričali pogledima.
Oko 23:00 sata pričao je s ocem.
"Koliko imaš godina?"
"Dve."
"Ko kolje kravu?“
Rekao je: "Dudo.“
Ponoć je lagano prolazila, nova svijeća je gorjela. Povremeno bih ustala da mu pokvasim gazu i dam da sisa. Više se nije bunio, niti tražio da pije iz čaše.
Oko 1:40 ujutro počeo je tonuti.
Pozvala sam ga, ali bolničar je rekao da ga ne budim.
Već je bilo 2:00 kada je zatvorio oči.
Držala sam mu ruku i ljuljala ga, a on se smiješio.
Još uvijek ne vjerujem. U grudima mi je tjeskoba. Hoće li ikada nestati?
Emirova majka
(Preporod.info)
