Vakuf - temelj naše budućnosti

Piše: Suad Mahmutović

Povodom Dana vakifa koji smo nedavno obilježili, čini nam se korisnim podsjetiti na historijat i značaj vakufa za Islamsku civilizaciju uopće, a posebno u našoj zemlji.

Po definiciji vakuf je trajno dobro.

Momentom uvakufljenja imovina postaje Allahovo vlasništvo, a data je ljudima na upravljanje. Kako su se muslimani, a kako drugi, odnosili prema vakufu, temeljno je pitanje ovog osvrta.

Kakav je bio odnos Poslanika, a.s. prema vakufu najviše govori činjenica da je sagradio prvu džamiju u mjestu Kubba, potom drugu po dolasku u Jesrib, kasnije Medina, pa tek onda sobe za vlastitu porodicu. U vrijeme Muhammeda, a.s. gotovo da nije bilo ashaba koji nije nešto uvakufio.

Po dolasku Emevija, posebno Velida I, obnovljeni su i prošireni haremi u Mekki, Medini i Jerusalemu, a sagrađena je i velika džamija u Damasku. Ogroman doprinos razvoju vakufa dale su i Abasije, naročito u Bagdadu.

U doba Osmanske države vakufskom imovinom postaju ne samo džamije, nego i medrese-škole, kutubhane-biblioteke, musalle, imareti-javne kuhinje, sirotišta, musafirhane, karavansaraji, banje, ceste, mostovi, česme, sebilji, sahat-kule, muvekithane, bezistani, hanovi, hastahane-bolnice itd.

Vakifi su značajno utjecali na prosvjetu kod nas. U želji da podstaknu hatibe, često su im davali istu platu kao i imamima, a ostavljali su novac i nekretnine zaviještajući ih i za održavanje vazova.

Novac je uvakufljavan i u svrhu učenja Kur’ana u umobolnicama radi relaksacije psihičkih bolesnika. Izdvajali su sredstva čak i za zbrinjavanje bolesnih i napuštenih životinja.

Dolaskom Austro – Ugarske vakufi u Bosni i Hercegovini su prepušteni sami sebi.

Nadzor i kontrola u upravljanju nad vakufima nije postojala. Mutevelije su se ponašale kao pravi vlasnici vakufske imovine. Prilikom zavođenja zemljišnih knjiga vakufske nekretnine su upisivane na ime zakupaca, a najčešće i samih mutevelija.

Mehmed Begović u separatu Vakufi u Jugoslaviji (1963.) navodi : "Značaj vakufa Austro – Ugarska vlada je dobro uočila i ocijenila, pa nije htjela da ih ispusti iz svojih ruku. Ona je uočila da ova ustanova može poslužiti kao zgodno sredstvo i put da se miješa u vjerske poslove muslimana i da drži na uzdi vjerske službenike koji se izdržavaju iz vakufske imovine."

Odnos naspram vakufa je bio ključni razlog formiranja Pokreta za vakufsko – mearifsku autonomiju.

To zorno svjedoči Predstavka upućena ministru Kalaju, 19. decembra 1900. godine, u kojoj se, između ostalog, navodi: "Poslije dvadesetogodišnje okupacione vlade vidio je islamski narod oko sebe porušene džamije, razrovana i razgrabljena islamska greblja, uništene zadužbine pobožnih muslimana, na islamskim grebljima podignuta šetališta i marvinska sajmišta, a sa islamskim nadgrobnim kamenima kaldrmisane drumove."

U Travniku su Jezuiti srušili novu i svu od kamena zidanu Tophane džamiju, a na njeno mjesto postavili samostan i crkvu. U Zvorniku su katolici srušili Fethiju džamiju i pretvorili je u crkvu, premda je u to vrijeme bilo nekolicina katolika među činovnicima i vojskom u tom gradu.

U Sarajevu, na lokalitetu Isa-begove džamije je sagrađena zgrada, Ajaz-pašine podignuto novo svratište, od Ćemal-begove načinjeno je skladište piva, a na Atmejdan-džamiji skladište drva.

U Višegradu je, nadomak Drine, uz Višegradsku ćupriju, islamsko greblje pretvoreno u kamenolom, a nadgrobni kameni nišani smrvljeni i njima nasuta cesta.

U Konjicu je na lokalitetu Repovačke džamije sagrađen vojnički magacin. Ista sudbina je zadesila i stolačku džamiju. U Tuzli je na muslimanskom greblju, površine 18 dunuma, sagrađena željeznička stanica, a u Doboju zgrada općinskog ureda. Na Musalli u Mostaru sagrađen je hotel i općinski park

Nema grada u Bosni i Hercegovini koji nije pretrpio oštećenje ili kompletno zatiranje bošnjačkih svetišta. Vakuf je de facto preko noći postao "res nullius" - ničija stvar, a Bošnjaci postali svjesni da se u njihovoj zemlji ne poštuje niti jedno njihovo pravo.

Austrougarska vlada je 1903. godine izvršila katastarski popis u Bosni i Hercegovini prema kojemu je, prije nešto više od jednog stoljeća, 91,1 % bosanskohercegovačke zemlje bilo u vlasništvu Bošnjaka

Kraljevina SHS je provela agrarnu reformu kojom je samo od bosanskih muslimana oduzeto 1.175.305 hektara zemljišta. Tu zemlju vlada je podijelila na 249. 518 srpskih porodica bivših kmetova, bezemljaša, ratnih dobrovoljaca, invalida i drugih.

Od cjelokupnoga zemljišta koje je tada zahvaćeno agrarnom reformom u cijeloj državi na Bosnu i Hercegovinu se odnosilo 66,9%. To znači da je Bosna i Hercegovina bila glavna meta, a razvlašćivanje muslimana glavni cilj agrarne reforme, kako navodi rahmetli Mustafa Imamović. Ovom reformom je oduzeto oko četiri miliona dunuma vakufske zemlje.

Odlukom Banjalučkog kotara, samo od Gazijinog vakufa je oduzeto 107.000 dunuma vakufske zemlje na području Tešnja i Teslića.

U Sarajevu su, npr, u to vrijeme porušene 24 džamije, dvije medrese, 108 dućana, 118 kuća, ekshumirano 75 muslimanskih mezarja, itd.

Vlasnicima velikih posjeda je tada oduzeto oko 95% imovine. Bošnjački prvaci su smatrali da je više nepravde učinjeno u prvih 14 mjeseci Kraljevine SHS nego u prethodnih četrdeset godina Austro-Ugarske vladavine.

U vrijeme Socijalističke Jugoslavije vakufska imovina je skoro potpuno uništena, a pogotovo u prvih 14 godina nakon Drugog svjetskog rata, od 1945. do 1959. godine.

Temeljem rješenja Komisije za nacionalizaciju u Sarajevu od 28. 11. 1959. godine, samo Gazi Husrev-begovu vakufu oduzeto je 120 objekata koji su služili kao stambeni, poslovni ili u neke druge svrhe.

U Banjoj Luci je tada oduzeto četrdeset zgrada, među njima i hotel "Palas", te nekoliko dućana. U Sarajevu su, u to vrijeme, porušene 24 džamije, ekshumirano i u različite svrhe iskorišteno 204 dunuma muslimanskih mezarja, te porušen veliki broj vakufskih dućana i magaza.

Sarajevski vakuf je u doba socijalizma osiromašen i za dva hana, oko 400 kuća i stanova, 524 dućana, 103 parcele građevinskog zemljišta te 536.000 m2 vakufskih bašči.

Majo Dizdar u knjizi Sarajevski vakifi i njihovi vakufi 1462-2001. navodi: Gradski narodni odbor odmah po završetku rata, juna 1945. godine, obrazuje Komisiju za rušenje dućana na Baščaršiji, čemu se odmah i pristupilo kroz takozvane radne akcije građana, da bi rušenje Baščaršije bilo nastavljeno sve do proljeća 1950. godine. U tom su vremenu u potpunosti porušeni cijeli blokovi dućana oko Kolobare hana, Gornje i Donje trgovke, blokovi dućana oko Halača i Abadžiluka, dućana sa sve četiri strane Brusa-bezistana, te cijela jedna mala čaršija od današnjeg Sebilja prema sjeveroistoku do Sagrdžija i Ulice Safvet-bega Bašagića. Tom prilikom je do temelja srušeno 246 dućana, neki od njih s magazama.

Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini je samo u periodu od 1945. do 1954. godine oduzeto ukupno 15.642 dunuma zemlje, 3 hotela, 11 magacina, mlin, imanje u Hercegovini sa mlinovima za obradu maslinovog ulja i jednom stambenom zgradom.

Od 1945. do 1961. godine nacionalizovana su 803 objekta ili 53,7% od ukupno 1493 koliko ih je bilo u posjedu Islamske zajednice neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Od toga, 448 zgrada, 12 dijelova zgrada te 343 samostalne poslovne zgrade. Islamskoj zajednici su ostavljeni samo dotrajali objekti predviđeni za rušenje.

Prema podacima Ulema medžlisa iz 1946. godine, bilježi se da je tada u BiH bilo 1.199 džamija, 1.595 mekteba, 16 medresa i 14 tekija. Podaci Ulema medžlisa u Sarajevu iz 1955. godine govore o 949 džamija u BiH od čega 701 u funkciji, a 248 zatvorenih. U to vrijeme funkcionirala je samo jedna medresa – Gazi Husrev-begova, nema više mekteba niti tekija.

Shodno podacima Vakufske direkcije, od 1945. do 1990. godine broj oduzetih vakufa je 11. 324, odnosno, ukupna površina oduzetih vakufskih nekretnina je 30.342.496 m2. Najviše štete je naneseno tzv. eksproprijacijom i nacionalizacijom.

U toku agresije na našu zemlju porušeno je 1.311 vakufskih objekata (džamija, mesdžida, mekteba, tekija i harema) a oštećeno 472 vakufska objekta.

Na kraju nameće se ključno pitanje; kakav je odnos današnjih generacija prema vakufu – kao prema Božijoj ili makar kao naspram vlastite imovine?

Sve ispod toga je zloupotreba vakufa.

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je davne 1882. godine zapisao: "Budućnost jednog naroda ovisi o njegovom odnosu prema vakufu".

Ne smijemo zaboraviti da i naša budućnost o tome ovisi.

(Preporod.info)