Džaba ilum, džaba znanje kad dobročinstva nema

I nakon što ostanem bez teksta kada mi pojasne ko su oni kome su presudili, iz mene provrije bujica koju jedva zaustavljam. Zar je moguće da su ljudi postali toliko bezosjećajni, da nevoljnicima daju nadimak „drogeraš“ i tako „peru“ ruke od svoje obaveze da im priđu i upute bar riječi ohrabrenja, da ne govorimo o drugim oblicima dobročinstva kojem ih uči njihova vjera, a o kojoj itekako znaju držati „dubokoumne“ rasprave i predavanja kako bi pokazali koliko znaju propise svoje vjere i to detaljno, ne površno. Sve potkrijepljeno hadisima i citatima.

Za djecu koju su nazvali „drogerašima“ znam zasigurno da to nisu. To su djeca rahmetlije koji je bio ugledni, učeni djelatnik IZ - ulema. Djeca su odrasla uz strogi odgoj babe – možda tim odgojem i sputana u reakciji, zbog čega mogu davati utisak pomalo prepadnute djece, ali zasigurno nisu ona koja koriste drogu. Samo su iznenada udarena sudbinom, ostavljena na ledini, bez završene škole, nezaposlena, bez podrške... Majka je hrabra i borbena, ali porodica je mnogobrojna i niko nije zaposlen. A oni koji bi trebali pomoći da se uspostavi neki oslonac i dā podsticaj za dalje korake ovoj porodici, ograđuju se i nalaze opravdanje za nedobročinstvo dajući im nadimak „drogeraši“. Po ovoj presudi oni su „drogeraši“, jer su nesnađeni, uplašeni, ostavljeni bez kormilara, jer su oni kojima je potrebna pomoć, jer im je potrebna, u najmanju ruku, riječ poštovanja i insanskog ophođenja, a ne objeda, fitna.

A šta da se kojim slučajem desi, ne daj Bože, da imamo u komšiluku nevoljnike koji su pali u zamku droge. Znači li to da treba okrenuti glavu od njih? Je li to pravo tumačenje vjere!? Je li to naša vjera brani suosjećanje sa nevoljnikom, ili nas uči da ih gurnemo u provaliju nad kojom su se nadvili.

Kažu, imaju institucije, neka rade svoj posao. I oni „čisti“. A nije tako!

Nije, jer ako se sve svede samo na to da jedino institucija „rješava“ problematiku nevoljnika bez empatije i solidarnosti komšiluka, džemata, Zajednice, postavlja se veliki upitnik nad tim kako mi to tumačimo i doživljavamo svoju vjeru - i pitanje kuda idemo, čemu težimo i čemu se nadamo, tj. sa imenom koga sve radimo, čijem zadovoljstvu težimo, od koga spas očekujemo?

Drage naše komšije i ulemo, prevedite Allahove riječi sebi i onima oko sebe na način da dotaknete njihova srca i probudite osjećaj empatije i solidarnosti prema drugome, želju da se pomogne nevoljniku, a ne da ga se odbacuju. Budite kod sebe i drugih dobročinstvo, tumačite šta je to ihsan? To bi, bar, trebali znati u kolektivu obrazovne institucije u kome je radio spomenuti rahmetlija bez koga je ostala ova porodica (kao i ta institucija!), a što ne treba da umanji odgovornost komšija i džemata – i to dva džemata, jer njihova kuća se nalazi na prostoru koji pokrivaju dvije aktivne džamije. 

Mislite na svoju djecu, to itekako može pomoći buđenju emocija prema drugom. Dobro znamo koliko energije trošimo sa svojom djecom u nastojanju da ih sačuvamo. Strijepimo nad njima svakodnevno nastojeći olakšati svaki njihov korak. A gdje smo za djecu kojoj nema ko olakšati taj korak!!? Je li nas vjeroučitelj učio da dobročinstvom štitimo sebe i svoje, da će nam Stvoritelj naš Milostivi, Najmilostiviji svako naše dobročinstvo u najmanju ruku vratiti u istoj mjeri, da će vidjeti trun dobra koji učinimo čista srca misleći na Njega, Darovatelja Najvećeg? Gdje je taj osjećaj za drugog u komšiluku, u džematu, u Islamskoj zajednici? Čemu sve što radimo ako nema tog dobročinstva, ako sve treba riješiti samo institucija? Kako je to divno kazao Gazi Husrev-beg, rekavši: Čemu ilum, čemu znanje kad dobročinstva nema.

I vjerovatno ne bih ovo pisala da me na spomen ove porodice i njihove problematike i u okvirima Islamske zajednice nije od nekih između nas dočekala slična presuda i odnos prema ovoj porodici, iako ne izrečena ovako glasno i jasno kao što su to uradile komšije. Ne mogu se pomiriti  da se i u Islamskoj zajednici sve rješava institucionalno - tamo gdje (ne) znamo da dobročinstvom svjedočimo svoju vjeru.