Krv s Markala može oprati samo ruka pravde

Piše: Amina Nuhanović

Prije tačno 31 godinu, 5. februara 1994. u 12.10 sati, granatom ispaljenom s položaja Vojske Republike Srpske, ubijeno je 68, a ranjeno 114 civila opkoljenog Sarajeva.

Pijaca Markale u Sarajevu.

Ljudi su išli po hranu, čekali hljeb, vodu, nosili namirnice porodicama. U tom trenutku otrgnuti su iz zagrljaja majki, očeva, djece, braće, sestara. Njihove riječi, pogledi, koraci, ugašeni su jednim udarom.

Ali, zlo nije stalo.

Pred sami kraj rata, 28. 8. 1995. godine, Markale su ponovo granatirane. Još jedan projektil sa srpskih položaja ubio je 43 a teško ranio 84 civila.

U ta dva masakra, u istom gradu, na istom mjestu, stradalo je 111 ljudi. Njih 228 nosi ožiljke – fizičke i one nevidljive, do kraja života.

Trideset i jedna godina je prošla od tog zločina, a porodice žrtava sjećaju se 5. februara kao da je jučer bio. Oni koji su preživjeli nose slike krvi, straha i bola. Ne blijedi sjećanje na posljednje trenutke s najmilijima. Ne jenjava bol, jer rane i dalje krvare.

I ne samo da krvare - one su otvorene, jer pravde nema.

Gdje je pravda za Markale?

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine svih ovih godina nije podiglo nijednu optužnicu za opsadu Sarajeva. Niti jednu. Nijedan proces nije vođen u ovoj zemlji za zločine nad civilima glavnog grada, iako su svi dokazi odavno tu, izloženi u sudnicama međunarodnih sudova.

Civilizacijska sramota.

Danas, na godišnjicu masakra, svi koji su obnašali pozicije na kojima je to bilo moguće uraditi, a nisu, trebali bi se stidjeti, jer nisu učinili ništa da odgovaraju oni koji su ispalili granate na Markale.

Oni koji su punih 1.425 dana opsade granatirali Sarajevo, ubijali ljude u redovima za vodu, hljeb, na ulicama, u školama, u domovima, na sportskim igralištima.

U Hagu je pravda djelimično zadovoljena – dokazano je da su snage Vojske Republike Srpske gađale Markale. Zbog toga su osuđeni Ratko Mladić i Stanislav Galić. Dokazi su jasni, neosporni, crno na bijelo.

Apsolutno je sramotno da Tužilaštvo BiH, ranije predvođeno nekim drugim, a danas glavnim tužiocem Milenkom Kajganićem, nikada nije napravilo nijedan korak ka procesuiranju odgovornih.

Još je strašnije da u procesima u Hagu postoje svjedočenja vojnika Vojske Republike Srpske, koji su priznali kako su im komandanti brigada Sarajevsko-romanijskog korpusa naređivali da gađaju ambulantna kola, dženaze, ljude na pijaci. Ti svjedoci su govorili. Imamo imena, naredbe, svu potrebnu dokumentaciju.

A Tužilaštvo BiH?

Oni šute.

Od uspostave Tužilaštva BiH, 2003. godine, niti jedna optužnica nije podignuta za opsadu Sarajeva. Niti jedna. Čak ni kantonalna tužilaštva nisu učinila ništa, iako im je dio predmeta prebačen u nadležnost.

Šta se čeka?

Šta je još potrebno da se podigne optužnica? Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je da su sve granate ispaljene na Sarajevo bile dio udruženog zločinačkog plana i zločina protiv čovječnosti.

I nema nikakve dileme – Haški sud je 30. novembra 2006. u presudi Stanislavu Galiću naveo da je "minobacačka granata koja je prouzrokovala eksploziju ispaljena s područja pod kontrolom Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske". Galić, koji je tim korpusom komnadovao od 10. septembra 1992. do 10. augusta 1994. godine,  osuđen je za te zločine na doživotnu kaznu zatvora.

Njegov nasljednik na čelu Sarajevsko-romanijskog korpusa Dragomir Milošević, prvostepenom presudom, osuđen je i za drugi masakr na Markalama. Pravosnažno je kažnjen s 33 godine zatvora, ali je oslobođen odgovornosti za taj konkretan zločin – jer je u tom periodu, kako je utvrđeno, komandant bio Čedomir Čedo Sladoje.

A gdje je Sladoje danas? U Beogradu. Slobodan. Bez optužnice.

Zločin na Markalama spominje se i u presudama Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, koji su osuđeni na doživotne kazne. No, direktni izvršioci i dalje su na slobodi.

Na položajima oko Sarajeva bilo je razmješteno preko 1.700 artiljerijskih oruđa – haubica, minobacača, višecijevnih raketnih bacača, tenkova, protuavionskih mitraljeza. Svakog dana, četiri godine, ti su položaji sijali smrt.

Ali za aktuelnog glavnog tužioca Tužilaštva BiH Milenka Kajganića – tu nema ništa sporno. Zašto bi i bilo? Jer, ni njegovi politički mentori ne žele da bude.

Ne dižu se optužnice jer nema političke volje. Pravda za Markale ne postoji jer je to nečija agenda.

Ali, sjećanje ostaje. Svake godine, 5. februara Markale nisu samo pijaca. One su simbol opsade, smrti, nepravde i izdaje. Simbol brutalnosti u kojoj su ljudi granatirani usred bijela dana, dok kupuju hranu.

I simbol nečega još strašnijeg.

Šutnje. Šutnje onih koji su položili zakletvu da brane pravdu.

(Preporod.info)