Izazov organiziranja mektepske nastave i normiranja radnog vremena imama

Održan 8. i 9. oktobra 2025. godine u Sarajevu, simpozij „Imamski poziv danas – obrazovni, institucionalni i društveni izazovi“ otvorio je važan prostor za otvoren, temeljan i raznolik dijalog o ulozi i značaju imama u savremenom kontekstu.

Značaj ovog skupa ne ogleda se samo u kvaliteti izlaganja i tematskom obuhvatu, već i u činjenici da je, kako ističe profesor Mustafa Spahić, riječ o „prvom skupu te vrste na nivou simpozija od prije 35 godina – ‘Islamski fundamentalizam, šta je to?’“, ocijenivši ga događajem od neprocjenjivog značaja. Upravo zahvaljujući toj otvorenosti i spremnosti da se čuju različita iskustva i viđenja iz domovine i dijaspore, Preporod u stalnoj zainteresiranosti za pitanja imama nastavlja pratiti ovu temu kroz nove tekstove, analize i komentare naših imama

U izdanju Preporoda, objavljenog 1. novembra 2025. godine, predstavljen je veći dio izlaganja glavnog imama Zakir-ef. Ljubovića o organizaciji mektepske nastave radnim danima na primjeru Medžlisa Kakanj, te izlaganje glavnog imama Medžlisa Tešanj Fuad-ef. Omerbašića o temi funkcionalnog radnog vremena imama.

Uz to, razgovarali smo o tim i bliskim temama s imamima Ahmed-ef. Makićem (Velika Kladuša), Senad-ef. Omićem (Sanski Most) te Asim-ef. Jelovcem (Koblenz, Njemačka).

Potreba za fleksibilnijom organizacijom mektepske nastave

Na području Medžlisa Velika Kladuša mektepska nastava se održava tokom vikenda. Efendija Makić ističe da je primjetno, posebno posljednjih godina, da se termin održavanja mektepske nastave poklapa s terminima vannastavnih aktivnosti djece.

– Roditelji, svjesni važnosti fizičkog zdravlja djece i njihove socijalizacije upisuju djecu i na treninge, ponajviše fudbala, ali često nauštrb mekteba. Pa tako imamo slučaj da djeca jedan dan vikenda dođu, drugi ne. Dešava se da djeca dođu sportski obučena jer će poslije na trening, ili čak izostanu cijeli čas zbog toga – priča efendija Makić.

Dodaje da je veoma teško iznaći način kako zaintrigirati dijete da pored svih zanimacija redovno pohađa i mekteb.

Da je važno imati u vidu okolnosti i ambijent u kojima dijete pohađa mektepsku nastavu u datom vremenu potvrđuje i efendija Omić, koji je naš poziv za komentar primio upravo dok je trajao mektepski čas radnim danom. I on je saglasan da je organizacija mektepske nastave vikendom izazov, „čak i savjesnim i odgovornim roditeljima.“

– Mnoga djeca vikendom imaju razne vannastavne aktivnosti, treninge i utakmice, mnogi roditelji nakon radne sedmice žele vrijeme za porodični ambijent s djecom, kod kuće ili na nekom vikend-putovanju. U svemu tome, mekteb postaje ‘distrakt’ i ono što nikako ne bi smio postati – ometajući faktor koji kod djeteta može proizvesti emocionalni kontraefekat od onog koji je svakom muallimu presudan u realizaciji temeljnog cilja mekteba - da „pripremi i osposobi polaznike da žive islam(ski) – ističe efendija Omić.

Stoga, smatra vrijednim razmotriti mogućnosti i potrebu za „fleksibilnijom organizacijom mektepske nastave gdje bi djeca barem jedan dan vikenda bila slobodna.“

Efendija Makić se osvrnuo i na prijedlog glavnog imama Medžlisa Maglaj Nevres-ef. Hodžića tokom Simpozija, što je preneseno u prethodnom broju Preporoda. Riječ je o razmatranju mogućnosti da medžlisi angažiraju i određeni broj vanjskih saradnika za izvođenje mektepske nastave radi unapređenja sedmičnog odmora imama, pri čemu bi jedan vanjski saradnik bio zadužen za četiri mekteba i mektepsku pouku izvodio svake nedjelje u drugom mektebu, a na taj način bi i svaki imam jednom mjesečno imao slobodnu nedjelju.

– Mislim da to ne bi bilo izvodivo. Prije svega jer većina džemata svakako nema mnogo polaznika u mektebu, pa angažiranje i plaćanje dodatnog muallima nema svrhu. U većim džematima gdje ima više djece u mektebu uglavnom su već angažirani pomoćni muallimi – komentariše Makić.

Može li se normirati radno vrijeme imama

Efendija Makić se osvrnuo i na dio Hodžićevog prijedloga prema kojem bi imami, nakon što održe mektepsku pouku i predvode podne-namaz u nedjelju, ostatak dana imali na raspolaganju za sebe i svoju porodicu, a taj sedmični odmor bi završavao sutradan oko večernjih namaza.

– Tu je ponovo problem vanredne aktivnosti. I ako uzme pola nedjelje i ponedjeljak za slobodan dan te ako se to fiksira, nerijetko se desi slučaj pa imam mora obavljati zadatke i tog dana. Ukoliko je džemat navikao da imama fiksno nema nedjelju i ponedjeljak, a on bio prinuđen da bude tu tih dana, bojim se da neće svaki imam pronaći “opravdanje“ kod svih svojih džematlija ukoliko bi slobodan dan prebacio na, recimo, utorak – pojašnjava Makić. Stoga, smatra da je bolje „relaksirati situaciju na način da imam svoj slobodan dan prilagodi sebi kako i kada mu odgovara“, što i sam primjenjuje u dogovoru s džematom.

Kada je riječ o normiranju radne sedmice, efendija Omić polazi od toga da je određena zanimanja, poput imamskih, teško uokviriti u standardne sheme te da je preraspodjela radnog vremena, naknada „po učinku“jedan od modela koje radno pravo prepoznaje kao opravdan u takvom slučaju.

– Postavlja se opravdano pitanje gdje i kako u tom kontekstu normirati posao i radnu sedmicu jednog imama koji je, s jedne strane ‘razapet’ između profesije i vjerske svijesti, a s druge između formalne zakonske norme i onoga šta njegova služba u suštini jeste. Iz tog razloga sam uvjeren da će imamu, koji je svjestan težine emaneta svoje imamske misije, teško iko ikada moći njegovo radno vrijeme formalno normirati i ‘ukalupiti’ u satnicu kakvu poznaje savremeno radno pravo – pojašnjava Omić.

Ističe da, koliko god da je riječ o plemenitoj službi imameta, ona često podrazumijeva teška bremena.

– Imamska služba je nerijetko nezahvalna, čak i neprimjetna, naprimjer, u očima džematlije koji ne vidi kada imam vrijeme između dva namaska vakta, recimo, provede u razgovoru s mladićem koji mu se povjerio tražeći spas i izlaz iz problema u koje je zapao, ili s bračnim parom čiji je brak u krizi, a da ne govorimo o situacijama kada ga ‘u pola noći’ probudi džematlija s pozivom da ostatak noći provede uz njegovu porodicu jer je neko u kući upravo preselio… To su samo neki od inserata iz imamske službe koji potvrđuju da je “imam hodajuća džamija” i da njegov posao nije tek peterokratni mihrapski angažman, niti počinje/završava s početkom/krajem namaskog vremena – naglašava Omić.

Zaključuje riječima da je imamska služba „prije i iznad svega misija“za koju vjeruje da je „jedino dragi Bog kadar adekvatno i pravedno valorizirati i nagraditi.“

Kada smo tražili komentar od efendije Jelovca, imama iz Koblenza, o zahtjevima imameta odgovorio nam je tokom svog radnog vremena u fabrici. I sam potcrtava da to ponajbolje govori o kontekstu iz kojeg komentariše.

Potreba za više imama u dijasporskim džematima

– Imam, hatib i muallim, tri osnovne dužnosti i funkcije, koje je jedan efendija u džematu obnašao, dobile su danas nove dimenzije, a u kontekstu dijaspore su one puno kompleksnije i imaju šire značenje. Imam predvodi molitvu, ali, također, mora da predvodi i svaku drugu aktivnost vezanu za sve aspekte džematskog rada i organizacije, međudžematsku saradnju i međureligijski rad kao i kontakt s lokalnim strukturama. Hatib nije samo obraćanje petkom s minbera, nego i svako predavanje i vaz koje održava u sklopu džematskih aktivnosti. Muallim, učitelj i odgajatelj, kako se ima običaj reći da je to najvažniji aspekt rada u džematu, možda je i najkompleksniji dio posla jednoga imama – kaže Jelovac.

Upravo, kako kaže, posebno u segmentu mekteba se očekuje da imam, „podučava, odgaja, pa i zabavlja polaznike mekteba, često na jeziku koji i ne poznaje najbolje.“

– A očekivanja i unutar Zajednice nisu ništa manja. Ta obostrana očekivanja da bi se ikoliko ispunila, traže aktivan rad na terenu, istraživanja i planiranja aktivnosti struktura Zajednice, Odjela za mekteb, a koja se ne mogu sprovesti samo na osnovu pisanja izvještaja, mektepskih takmičenja ili akademija – ističe efendija Jelovac.

Napominje da je, pored izrade udžbenika, tu i razvijanje audiovizuelnih tehnika. Sve to, dodaje, nadilazi mogućnosti jedne osobe – imama.

– Cilj mora biti da i Zajednica i džemat trebaju, u tom smislu, biti servis imamu, a mislim da je osjećaj imama veoma često suprotan. Kao što je neophodno za uspjeh imati uvijek tim iza sebe, tako i kompleksno mjesto imama u dijaspori ne može obavljati samo jedna osoba. Angažman, dva i više imama, je svakako neminovnost pa i kod manjih džemata – zaključuje Jelovac.

(Hasan Hasić / Islamske informativne novine Preporod)