Kultura (ne)pamćenja

Piše: Hikmet Karčić

Godinama, radeći kao predavač za strane studijske grupe, pri odlasku u Srebrenicu nosio sam nekoliko fotografija i karti formata A3, kako bih ilustrovao historijski kontekst agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima. Za strane studente, počelo bi se kartom Jugoslavije i završilo zračnim snimcima masovne grobnice u Glogovi. 

Sada smo došli u vrijeme kada na ovaj način trebamo pristupati i prema domaćim studentima.

Kultura pamćenja igra ključnu ulogu u oblikovanju identiteta i društvene kohezije. U slučaju Bosne i Hercegovine, sjećanje na agresiju 1992–1995. godine i genocid nad Bošnjacima u Srebrenici predstavlja temeljni aspekt bosanskohercegovačke memorije. Za analizu ću uzeti kulturu pamćenja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i način na koji se ta kultura razvija.

Hiperprodukcija događaja sjećanja, neodržive prakse i politička instrumentalizacija dovode do pitanja o smislu i dugoročnoj efikasnosti ovih komemorativnih aktivnosti. Često se bilo kakva kritika ovom procesu smatra zlonamjernom, revizionističkom ili relativizirajućom, jer zadire u najosjetljiviju temu društva. Međutim, postoje državni instituti, brojni naučnici koji su naučno isprofilirani tačno o ovoj temi, i prostor za njihov doprinos, pa čak i kritiku trenutnoj praksi kulture pamćenja trebao bi biti omogućen u našem društvu.

Jedna od najočitijih karakteristika trenutne kulture pamćenja među Bošnjacima je obilježena hiperprodukcijom komemorativnih događaja. Glavna pažnja usmjerena je na ceremonije polaganja cvijeća na spomen-obilježja ili mezarja poginulih boraca, što je simbolički važan ali sadržajno ograničen čin. Takve aktivnosti često se ponavljaju bez jasne refleksije o njihovom širem smislu ili dugoročnom utjecaju. Slično se postupa i s mjestima stradanja civila, što je, po mom mišljenju, jednako važan, ako ne i najvažniji u smislu izgradnje mira, dio kulture pamćenja, ukoliko se želi izgraditi društvo otporno na etničku, vjersku ili bilo kakvu drugu mržnju prema drugim kolektivitetima.

Važno je buditi empatiju, bez generiranja mržnje i osvete kroz kulturu pamćenja i postoje brojne javno dostupne metodologije i prakse ukoliko je to nekome cilj. Ali, to ne znači izostaviti činjenice o ratnim zločinima, kako mnogi kritičari vole to upisati, svim akterima koji rade na izgradnji kulture pamćenja, koja se bazira na principima empatije, prevencije i osujećenja novih pokušaja poticanja na nove masovne zločine. Upravo je taj pristup ključan kod mladih, zbog razvijanja i primjene novih nenasilnih mehanizama u budućnosti, koji kažnjavaju i sprečavaju one kojima je cilj mobilizacija radikalnih i drugih skupina koje, onda, podstiču na masovno nasilje.

Ukratko – društvo koje živi u miru ima kad da misli i da promišlja o ovim stvarima. Sada je takvo vrijeme, i takvom društvu trebamo težiti.

Prvi spomenuti pristup kulturi pamćenja može postati samoreferentan, služeći više kao formalni ritual nego kao poticaj za dublje promišljanje o prošlosti. Iako su ovi događaji izraz poštovanja prema žrtvama, oni rijetko pružaju platformu za kritičku analizu uzroka i posljedica rata ili za promišljanje o društvenim i političkim lekcijama. Dugoročno, ovakva praksa riskira postati isprazna, jer mlade generacije mogu početi doživljavati sjećanje kao monotonu obavezu, a ne kao vitalni dio kolektivnog identiteta.

Pored ceremonijalnih aktivnosti, značajan izazov predstavlja i obrazovanje kao kanal prenosa sjećanja na mlađe generacije. Međutim, umjesto koherentnog i sistemskog pristupa, uočava se fragmentiranost i konfuzija u nastojanjima da se obrazovni sistem reformiše. Pojedinci, često vođeni vlastitim vizijama i ambicijama, insistiraju na uvođenju reformi koje nisu adekvatno testirane niti prilagođene kontekstu.

Ovaj problem dodatno pogoršava nedostatak koordinacije između ključnih aktera: historičara, pedagoga, političara i roditelja. Djeca, koja su ključni recipijenti ovih nastojanja, ostaju zbunjena sukobljenim narativima i načinima predstavljanja prošlosti. Umjesto da obrazovanje o ratu i genocidu osnaži kritičko razmišljanje i moralnu svijest, često se svede na puko memorisanje datuma i događaja, bez stvarnog razumijevanja njihove složenosti.

Još jedan problem trenutnog pristupa kulturi pamćenja jeste njena sve očiglednija politička instrumentalizacija. Uočava se da se tema sjećanja sve češće koristi kao sredstvo za mobilizaciju glasača, osobito u predizbornim periodima. Politički lideri nerijetko koriste komemorativne događaje i retoriku sjećanja kako bi učvrstili vlastite pozicije, manipulirajući emocijama javnosti i izbjegavajući odgovornost za aktuelne socio-ekonomske probleme.

Ovaj trend ima negativne posljedice, jer banalizira sjećanje i smanjuje njegovu vjerodostojnost. Kada se sjećanje koristi kao politički alat, gubi se njegova moralna dimenzija i potencijal za izgradnju trajnog društvenog mira. Na taj način, sjećanje prestaje biti zajednički prostor za suočavanje s prošlošću i postaje polje političkih sukoba.

Prije dvije sedmice, na poziv jednog sarajevskog profesora, održao sam gostujuće predavanje o logorima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995, u okviru predmeta Historija Bosne i Hercegovine. Poluispunjena sala, nova generacija reformisanog obrazovnog sistema nikad nije čula za Omarsku.

Do neke nove reforme obrazovanja, čuvajmo kulturu (ne)pamćenja.

(Preporod.info)