Od petka do petka: Nedim Botić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 17. do 23. januara 2025. godine za čitatelje portala Preporod.info piše hafiz Nedim Botić.

Petak, 17. januara 2025.

Petak je dan džume koju obično obavljam u džematu Bačićko Polje, MIZ Sarajevo. Oni imaju dva termina za džumu, što je meni fantastično. Drugi termin je trenutno u 13:30, takozvana radnička džuma, idealno za ljude koji su zauzeti ili, kao u mom slučaju, iskušani bolešću.

Nakon džume, po mene su došli moji Dubičanci, Nedim Krivdić i Esmir Rahmanović, koji u Mostaru pohađaju edukaciju za granične policajce, a mimo toga su aktivni u Udruženju mladih "Fokus" iz Dubice, koje se ponajviše bavi humanitarnim i društveno korisnim radom.

Otišli smo u posjetu organizaciji Pomozi.ba, da im uručimo zahvalnicu za podršku u radu jer je Pomozi.ba, preko Fokusa, donirala preko 7.000 obroka za ljude u potrebi u Dubici i ta je pomoć stalna, iz godine u godinu, a mimo toga realiziraju još mnogo projekata pomoći, od obroka za djecu u školama do paketa pomoći.

Zahvalan sam organizaciji Pomozi.ba na svemu što radi za naše ljude i zemlju.

Subota, 18. januara 2025.

Dan mi je započeo sabahom u Istiklal džamiji u Sarajevu i sabahskim druženjem. To mi je bilo prvo javno obraćanje nakon operacije, pa sam imao tremu kao da se obraćam prvi put. Hvala Muftijstvu sarajevskom i Medžlisu IZ Sarajevo na povjerenju i hvala onima koji su prisustvovali.

Spomenuo sam tokom druženja da sam se noć prije čuo s jednim mladim čovjekom kojem je dijagnosticiran karcinom. Šta reći osobi koja se suoči s nečim poslije čega, vjerovatno, ni njegovo tijelo ni život neće biti isti? Ljubav, razumijevanje, podrška.

Mi koji smo van bolnica mislimo da je to tamo negdje, neko je drugi tamo. Dok red ne dođe na nekog koga volimo ili nas same. I onda shvatiš, iskušenje ne bira i svakome od nas dođe.

Pitanje nije hoće li biti iskušenja. Bit će, dok god dišemo.

Pitanje je čim iskušenje dočekujemo. S kim ga dočekujemo, još je bolje pitanje.

Blago onome ko iskušenje dočeka dobrim djelima, dovom i vjerom u Jednoga i ko je okružen ljudima koje voli i koji njega vole.

Ako imate tijelo u kojem sve radi, znajte da svako od vas vrijedi milione.

Bogati ste!

Jer, kad nešto otkaže: bubreg, jetra, crijeva, srce, mozak,valja to mijenjati ili popravljati. Kad vidite trošak u desetinama i stotinama hiljada eura, shvatite da toliko košta zdravlje, toliko vrijedi blagodat koju smo dobili besplatno i gratis.

Zato zahvalnost, zahvalnost, zahvalnost.

Svakog dana, na blagodatima, znanim i neznanim, i na vlastitom zdravlju i zdravlju onih koje voliš.

Zahvalnošću Allahu, čuvaš blagodati od propadanja i nestanka, a kad si zahvalan, On ti još mnogo toga daje i samo povećava.

Nedjelja, 19. januara 2025.

U posjetu nam je dolazila Aminina (i moja) porodica iz Konjica, punica Behija, sestrić Ibro Hero i njegova supruga Senada.

Pošto sam operisan, pa smo se vratili u BiH, često imamo goste koji žele da vide kako sam i da se ispričamo. I ja sam poželio ljude, jer sam davno uvidio da, ako imaš s kim podijeliti šta ti je na duši, svako je iskušenje lakše, a ako nemaš, e, to je iskušenje na kvadrat.

U Konjicu me znaju zvati "klišanski zet", jer je Aminina porodica porijeklom iz kraja poznatog kao Klis, Neretvica. Nažalost, to je kraj koji je u oktobru pogođen katastrofalnim poplavama i koji je sve do danas u zaista teškom stanju.

Pravo bogatstvo Klisa su ljudi. Moj punac rahmetli Ramiz Mujela je iz sela Čažanj, a punica Behija Habibija iz sela Kruščica. Upoznali se u mladosti i proveli život zajedno.

Punac i punica su me prihvatili kao sina. I ponosno kažem da ih puno volim. Hvala ti, punice, za sve, za dobrotu i za podršku.

To je žena koja je život posvetila porodici. Jedna od najvrijednijih osoba koje znam!

Iako iskušana gubitkom oka u mladosti i kasnijim zdravstvenim tegobama, na njoj nikada nećete primijetiti da joj nešto fali. Rad, trud, disciplina - njen su životni moto. Moja punica je osoba kojoj su rodbinske veze nešto golemo, pa gleda da svakoga ispoštuje. Ne prođe joj nijedan dan, a da se nije čula s nekim iz porodice. Ako oni nisu dobro, nije ni ona dobro. Ako neće pomoći, neće ni odmoći. Volio bih da nekada više pazi na sebe, da pazi i na svoje zdravlje koliko pazi na tuđe. Ali nadamo se, bit će i to...

Ponedjeljak, 20. januar a2025.

Lijep je osjećaj probuditi se ujutro, a ništa ne boli. Kada se navikneš na borbu, čudan je osjećaj mira. Je li sve u redu, šta se dešava? Navikneš biti na oprezu, pa ti se čini da je mir i spokoj zastrašujući.

Jedan od segmenata mog oporavka je baš to - navići se na normalnu svakodnevicu i da je sigurno živjeti. Teško je opisati koliki sam psihički i fizički teret nosio sve ove godine i koliko sam sada neizmjerno zahvalan Allahu na olakšanju.

Jedna od meni posebno dragih stvari jeste popiti jutarnju kahvu negdje u gradu. Ono što mnogi doživljavaju „zdravo za gotovo“, kao ništa posebno, meni je golemo jer sam bio u poziciji da ne mogu hodati i samostalno se kretati, da ne mogu jesti ni piti, a sad to sve mogu, pa uživam u tim „sitnim“ zadovoljstvima koja su, zapravo, goleme blagodati.

Pitaju me često šta jedeš, šta piješ. Svašta, ukratko. Moram svakodnevno unositi više vitamina i minerala, vlakana, unosim dosta pirea od jabuke i voća da se izbjegne dijareja, dosta tečnosti da se izbjegne dehidracija.

Pošto i sada imam privremenu ileostomu, to znači da moje tanko crijevo vrši nuždu na dva kraja, na anus i na trbuh. Neizmjerno mi mnogo znači podrška supruge Amine.

Otprilike dva puta sedmično ide čišćenje, ponedjeljak i četvrtak, po potrebi i više puta.

Imam rane i ožiljke od prethodne operacije, imam rane i ožiljke od nove operacije, imam ranu od prošle stome, i valja to sve čistiti i previjati. U Univerzitetskoj bolnici Koč su Aminu naučili kako da se brine o meni, jer to nisam u stanju sam da obavim, i onda legnem, a Amina krene s čišćenjem od desne strane trbuha ka lijevoj. Sve to uslikamo, stanje trbuha, i šaljemo u Koč bolnicu na kontrolu. Proces traje oko sat vremena.

Hvala ti, Amina, Allah te nagradio svakim dobrom.Amin.

Utorak, 21. januara 2025.

Sreća su - uredni nalazi.

Danas sam išao na vađenje krvi u kliniku Srce Sarajeva, da se vidi stanje nakon operacije. Pošto je zahvat trajao preko 6 sati, velika operacija trbuha, poslije je došlo do pada hemoglobina, što je i očekivano, pa smo htjeli da vidimo kako to sada izgleda. Hvala Allahu, nalazi su bili uredni. Eh, te sreće. To ne znam ni opisati. Odmah sam zvao doktore da im javim, da podijelimo sreću.

Hvala od srca mojim doktorima iz BiH, Njemačke i Turske na pomoći i podršci. Koliki je trud uložen da bih  danas stajao na svojim nogama.

Iako sam toliko puta radio nalaze i snimanja, i dalje svaki put osjetim nervozu -  šta li će biti i kako će proći? Iščekivanje nalaza je dio puta, ali tako nelagodno.

Jedna dova za sve bolesne ljude i njihove porodice koji strepe od rezultata svakog nalaza, svake magnetne i nadaju se da će svaka sljedeća biti čista, da se bolest neće vratiti, da će se zabrinuto lice starih roditelja razvedriti i da će njihova djeca ozdraviti.

Molim Allaha dragog, da vam podari ono što želite, da od vas otkloni strahove i brige, da vas obraduje ozdravljenjem i nalazima dobrima i čistima, da obraduje vaše roditelje i porodice i da svako vaše stanje popravi nabolje.

Srijeda, 22. januara 2025.

Sreća je imati ljude koji te vole i koje voliš.

Tog dana sam sreo i zagrlio Safeta efendiju Beganovića, glavnog imama MIZ Bosanska Dubica, Harisa Ahmića, glavnog imam MIZ Bosanska Kostajnica i Bosanski Novi, našu Dženetu i Edvina…

Živjeti s teškom bolešću i jako teškim uvjetima lomi dušu kao buldožer. Isrcpi sve resurse snage i baci te na koljena. Jedno od najtežih osjećaja koje sam ikad doživio jeste da sam 'sam'. Teškoće, rat, traume, bolest, iskušenja i nekako kroz sve te stvari ideš bez ljudske podrške. A fali ti da neko stane, upita, pomogne...

A onda je Milostivi na životni put počeo slati ljude koji su bili i ostali tu. Iz raznih krajeva svijeta, gradova, porijekla, ali koji su stali uz mene, brinuli, pomagali. Zaista na dunjaluku ima ljudi zbog kojih pomisliš da ima još dobra na ovom svijetu. Naravno, pored moje porodice, majke, nane, daidže, supruge Amine, uvijek spominjem ljude iz dubičkih džemata, hadži Omera Veladžića, tadašnjeg predsjednika Medžlisa, mr. Safet-ef. Beganovića, mr. Amiru Draganoviću i MIZ Bos. Dubica, poštovanog muhafiza dr. hfz. Dževada Hrvačića, Mirsada Crnalića, Jasmina Karajlića, Adnana Mehremića, profesore s Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću te druge brojne prijateljime koje nemam mjesta sve da spomenem, ali su spomenuti u mom srcu.

A Safet-efendija Beganović je neko koje u svakom smislu i prijatelj i podrška kroz sve ove godine. Od onog ramazana prije tačno 20 godina, kad sam prvi put došao u džamiju pa pitao smijem li biti na džumi, a on rekao idi kući, okupaj se i uzmi abdest, a ja ne znam abdest uzeti, pa se pitam kako ću ja to do džamije donijeti…

I dobijem tada od Saje prvi Ilmihal i krenemo učiti.

Pa upišem fakultet, a bolestan, a Sajo svaki put kad trebam za Bihać kaže da navratim do njega prije nego krenem, pa mi natrpa ruke parama i zagrli prije odlaska.

Pa kad se bolest pogoršala jednog ramazanskog jutra, nakon sabaha, Sajo dolazi s hadžijom Mirsadom i unose me u kola i za bolnicu, a tamo me Sajo  uvodi u sobu, rješava papire i dogovara oko boravka.

Pa kad se stanje još pogoršalo, skinuli me s terapija i nema više rješenja, mama veli da zovem Saju, pa onda se preko Saje otvore nova vrata, prebace me u drugu bolnicu pa operišu i ostanem živ.

Pa kad sam učio hifz, a Sajo na raspolaganje stavio sve, u mektebu sam satima bio i u džamiji.

Kod svih tih nabrojanih i mnogih drugih ljudi sam osjetio ono što toliko dugo nisam, a to je da sam nekome bitan i da „može biti nešto“ od mene.

Četvrtak, 23. januara 2025.

U BiH s dijagnozom upalne bolesti crijeva živi nekoliko hiljada ljudi i imamo udruženje koje nas okuplja -  Udruženje oboljelih od Crohnove bolesti i ulceroznog kolitisa BiH, čija je predsjednica gospođa Alma Hadžić iz Sarajeva. Imamo razne aktivnosti i edukacije za članove, pa tako i mjesečna druženja, popijemo kahvu i ispričamo se.

Ostatak dana je posvećen putovanju na koje Amina kreće 25. januara, ako Bog da. Putuje za Katar, u glavni grad Dohu, gdje je gošća uglednog Centra Mujadilah i imat će izlaganjeo temi“ Žena kao povod objave Kur’ana“ na naučnoj konferenciji Jadal. Centar Mujadilah je osnovan od strane kraljice Katara, Moze bint Nasser, koja je i majka sadašnjeg vladara Katara Tamina Thanija.

Aminina tema je ujedno i tema njenog magistarskog rada odbranjenog na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu prošle godine, pod mentorstvom i usmjerenjem akademika prof. dr. Enesa Karića i prof. dr. Džemaludina Latića.

Za kraj, želim da poručim da nisam imao neke velike životne planove. Teško je bilo nešto planirati kad nemaš zdravlje. Neko mašta o velikim dunjalučkim ciljevima, a moj san je bio da, nekad u budućnosti, mogu jesti i piti bez bolova i krvarenja.

Zbog bolesti sam i mnoge stvari radio kasnije od drugih. Upisao fakultet u 21. godini, završio s 26. Hafiz postao s 32 godine. Prva radna iskustva sticao s 29 godina. I tako dalje. Ali nisam odustajao. Jesam padao, i to baš do dna. Ali sam se podizao i pokušavao iznova i iznova. Borba s traumama, strahovima, blokadama, da se izboriš s ranama na srcu i duši je posebna priča. Kroz sav taj put insan veoma puno nauči. Da sam imao 'normalnu' mladost, Bog zna gdje bih danas bio. I kojim bih putem pošao. Ali sad vidim da je On imao plan.

I ta bolest, dugo sam mislio da je ona moj najveći dušman, da je moram pobijediti i da ne mogu biti sretan dok god ne nestane. A nisam vidio da je ona poslana da me nauči živjeti. Nisam znao koliko će samo dobra preko nje doći u moj život. Ono što sam mislio da je najveće iskušenje, ustvari, bilo je put. Put ka boljoj, jačoj i sretnijoj verziji sebe.

Često, da bi vam život postao ljepši, morate proći kroz teške faze, kroz muke i znoj. Ali, vjerujte, sve vam bude nadoknađeno, štaviše. Nikad nije kasno da život počnete ispočetka.

(Preporod.info)