Musliman ne prihvata beznađe

Naša zemlja, društvo naše, vapi za takvom promjenom. U svim sferama života je mnogo problema i neuređenosti. Mnogo ljudi u našem društvu je na rubu siromaštva, bez ikakvih primanja i bez izgleda da će uskoro doći do zaposlenja. Naša zemlja spada u sami vrh po broju nezaposlenih.

Musliman se nikad ne obeshrabruje, ne gubi nadu. Vjera ga uči da uvijek u granicama svojih mogućnosti a potom dovom, nastoji  mijenjati okruženje i unapređivati svoj i život svoje zajednice. Vjernik ne pada u očaj. On zna da iz svake neugodne situacije i iz svakog problema ima izlaz, jer Allah dž.š., Gospodar svjetova, svega Gospodar, neće roba svog vjernog, odanog i marljivog ostaviti na cjedilu.

Problemima nije okupirano samo naše društvo. Svakodnevno svjedočimo s kakvim se belajima, rekli bi nepremostivim i nerješivim, suočava ummet. Kako se riješiti tog zla koje sebe bez ikakva valjana argumenta naziva islamskom državom? Kako riješiti sukobe u mnogim muslimanskim zemljama, sukobe među muslimanima samim? Brine nas stanje u Siriji, Jemenu, Tunisu, Libiji, Egiptu... Mi smo, međutim, nemoćni da išta učinimo kako bi te od nas fizički i geografski daleke probleme rješavali. Kako smo nemoćni i bez ikakvih resursa koji bi nam bili alat u rješavanju tih problema dalekih, nismo ni dužni ih rješavati. Suosjećamo s braćom i sestrama i molimo Svevišnjeg da im podari vjere, razuma i snage da sve nesuglasice prevaziđu, ostvare mir i u miru žive kako bi svi zajedno mogli davno otvorenu ranu, Palestinu, zaliječiti i nastaviti sa narodima svijeta graditi mir i sretnu budućnost.

Nemoć da rješavamo ove za ummet velike probleme, ne oslobađa nas obaveze da rješavamo one koje možemo, koji su tu među nama i koji će uključimo li se u njihovo rješavanje, promijeniti naše živote i učiniti bogatijom i stabilnijom našu zemlju. Allah dž.š., je nas ovdje na ovom parčetu zemlje koja se Bosna zove, počastio blagodatima neizmjernim. Sve nam je uslove dao da živimo sretno i zadovoljno i omogućio nam da živeći od svoga rada, živimo u dostojanstvu.

Nije realno očekivati da će se u narednih nekoliko godina išta radikalno promijeniti po pitanju otvaranja novih radnih mjesta i zapošljavanja mladih. A život teče, ide, i ima svoje zakonitosti. Ti mladi ljudi imaju potrebe. Među njima, u samom vrhu prioriteta, je potreba za brakom i osnivanjem porodice. Svaki je musliman dužan u granicama svojih mogućnosti mijenjati svoje i stanje zajednice u kojoj živi.

Uključimo se u tu promjenu, u ovim proljetnim danima kad zemlja oživljava i kad život oko nas voljom Božijom buja. Allah dž.š., s dolaskom proljeća mijenja lice zemlje. Sve će iz mrtvila ukoračiti u život, u razigranost i veselje. Čut ćemo cvrkut sretnih ptica što im se pruža prilika da opet obnove svoja gnijezda i opet budu roditelji. Vidjet ćemo bezbroj raznih cvjetova i šumu boja koji se oplođavaju i radost drugim stvorenjima Božijim poklanjaju. To nam treba biti poticaj da i sami iskoračimo iz stanja beznađa, apatije i stalnog kukanja. Izađimo iz beskonačnog čekanja da dođe neka nova vlast koja će riješiti sve naše probleme. Takva vlast neće nikad doći.

Zaposlimo se na našim njivama, oživimo naša imanja. Pokrenimo se i mijenjajmo svoje stanje i svijet oko sebe. Pričali su nam naši stari da nisu htjeli napustiti zemlju svoju i otići raditi u firmu kad je ona ovdje potkraj devetnaestog vijeka otvorena. Živjeli su od zemlje. Obrađivali je radnom stokom. Bavili se poljoprivredom na težak, primitivan način, a živjeli ponosno, bili sretni i dobro živjeli. Ta ista zemlja koja je hranila, oblačila i izdržavala njih, a brojnije su im porodice bile, ista ta zemlja, govori nama: evo me, tu sam, i vas mogu i hoću hraniti, oblačiti i izdržavati. Priđite mi na najljepši način, motikom, plugom, kosom, vilama, grabljama, vrijednom rukom mi priđite. Izdašno ću vas nagraditi. Kao što sam hambare punila vašim očevima i djedovima i vama ću. Kao što njima koševi kukuruza bijahu puni, i vaše ću napuniti. Kao što sam hranila njihovo blago koje im je bilo plaća i prihoda izvor i vaše ću. Morate mi prići, obraditi me, vratiti mi se.

Tužne su naše njive i livade, napuštene, ostavljene, zarasle, a mi dezorjentisani, izbezumljeni, od neizvjesne budućnosti prestravljeni. Strah nas je kako ćemo prezimiti, hoće li biti ikakvih primanja. Bosanska poslovica veli: „U kog ljeti mozak vri, zimi će mu lonac vrit“. Može ne biti primanja, može propasti penzioni fond, bankrotirati država, mogu propasti banke, ali nek ima u hambaru, nek nam koševi kukuruzom napunjeni stenju, nek nam tavani opet uzmiruhani orasima i suhim šljivama i karamutovima budu. Nek se opet miris suhog mesa iz pušnice iza kuće čuje. Nek opet iz podruma mirišu natrgane kaničke i druge za zimu pripremljene jabuke. Možemo li to? Možemo li učiniti išta da se naše stanje promijeni? Vjera nas uči da se musliman s beznađem ne miri.

Kažu da treba popraviti kupovnu moć stanovništva. Kao rješenje nude nam potrošačke kredite i tako nas dublje u glib guraju. A tu potrošačku moć je moguće povećati tako što ćemo sebi, svako od nas, proizvesti hranu. Nećemo je kupovati pa će biti para za novu košulju, za novu peć, za nove cipele i eto nam i nove proizvodnje, eto privredi našoj oporavka. Mi braćo svake godine za hranu strancima, susjednim zemljama, dadnemo jednu milijardu eura, a naša zemlja plače, viče nas, zove i proklinje. Ako moramo kupiti benzin, ne moramo mlijeko. Ako moramo kupiti biber, ne moramo grah. Ako moramo kupiti kompjuter, ne  moramo krompir. Ako moramo kupiti sahat, ne moramo luk. Ako moramo kupiti telefon, ne moramo šljive. Ako moramo uvesti auto, ne moramo meso, a zar nam nisu prazne štale a pune garaže?

Kako bi bili sretni da smo sposobni riješiti nemile sukobe u Jemenu, Siriji, Libiji...? Ko bi od nas sretniji bio da možemo tu Palestinu učiniti sretnom i vratiti je njenom narodu. Nismo sposobni, pa nismo ni dužni. Možemo braćo sebi dostojanstvo vratiti. Učiniti sebe bogatim. Učiniti sebe o drugim neovisnim. Uzvišeni Bog će nas pitati, kako ti ono robe moj svaki dan satima stojiš na raskrsnici kod Fontane a njiva ti pusta? Kako ti ono brate i sestro satima sjediš na fejsbuku a vrtla nemaš? Kako ti ono brate i sestro liježeš kasno zbog serija televizijskih, spavaš do neka doba pred podne, a štale vam i kokošinjci prazni?

Je li musliman obavezan mijenjati svoje stanje i stanje svoje zajednice na bolje? Jest, ako je svjestan obaveza koje iz izvora naše vjere proizilaze. Nagrada za svaki učinjeni korak na putu dobra neće izostati, ona ahiretska. Za svaku okalamljenu voćku, za svaku oživljenu parcelu, Poslanik obećava nagradu. Tako vjernik i ako izgubi dunjalučku dobit, ako godina izda, ako roda ne bude, neće mu propasti ahiretska nagrada. Vjernik je uvijek na dobitku.

Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim naših obaveza i naših mogućnosti i pomozi nas na putu dobra. Amin!

Izet ef. Čamdžić