Distopija na muslimanski način

Piše: Senad Hevešević 

Čitajući knjigu “Neksus – kratka povijest informacijskih mreža od kamenog doba do umjetne inteligencije” čiji je autor Yuval Noah Harari, razmišljao sam o tome kako tehnološki napredak omogućava prikupljanje ogromnih količina podataka – sve o ljudskom životu može biti zabilježeno.

Donedavno nezamislivo, a danas itekako ostvarivo: ogromne količine podataka na jednom mjestu, a tehnologija koja bi analizirala te podatke i izvodila zaključke postoji. 

Harari objašnjava kako svaki naš postupak u tehnološkom svijetu ostavlja podatkovni trag, a ti se tragovi prikupljaju i analiziraju radi prepoznavanja uzoraka. Naša pretraživanja interneta, profili koje pratimo na društvenim mrežama, vrijeme koje trošimo na TikTok video materijalima, čitanje komentara… - sve to oblikuje uzorak.

Taj uzorak se prikuplja i koristi, najčešće za marketing i oblikovanje aplikacija na način da se maksimizira vrijeme koje provodimo na tim aplikacijama. 

Vremenski trenutak u kojem trenutno živimo, kako ga opisuje Harari, jeste da je vještačka inteligencija u „kritičnom trenutku kanonizacije“ i današnji inženjeri „pišu početni kod i biraju skup podataka na kojem se beba umjetne inteligencije obučava“. Šta će naučiti o našoj vjeri, kako će biti usmjerena i, prateći naše ponašanje i pisanje, šta bi algoritmi rekli o našoj vjeri?

Dio našeg vjerskog učenja, ako ga predstavimo u prenesenom smislu, glasio bi da „podatkovni trag“ ostavlja i naš život, to činimo našim djelima s kojima ćemo se suočiti na Danu suda. Ovdje nastaje jedna vrsta paralelizma s idejom koju Harari spominje u knjizi „Neksus“ - mogući poredak koji bi u društvenu realnost uveo sistem društvenog bodovanja.

U takvom sistemu, bodovale bi se vjerske prakse poput, recimo, nošenja hidžaba, posta ramazana, obavljanja džume ili hadža, a svaki pojedinac bi imao brojem izražen svoj status pridržavanja vjerskih propisa.

Možda 10 bodova za obavljanje džume, a samo 2 boda za učenje Kur'ana jer algoritam to smatra manje vidljivim doprinosom društvu. Takav sistem mogao bi postojati u državama koje pridaju važnost islamskim propisima. 

Iako je pitanje postavljeno s određenim sarkazmom, ono ostavlja prostor za razmišljanje: kako mi doživljavamo vjeru i kako je prezentiramo? Možemo li kvantificirati opisana djela, dodijeliti im bodove? Koliko bi takvo društvo, uistinu, bilo islamsko? Činimo li to već, i to bez algoritama? 

Temeljni odgovor bi bio da mi, kao ljudi, ne možemo brojčano ocijeniti nečije prakticiranje vjerskih propisa. Nije svačiji namaz isti, niti je svačiji post isti. Iskušenja s kojima se susreće pojedinac, njegove unutarnje brobe, njegov duhovni put – to se ne može mjeriti brojevima. Ipak, pogled na realnost donosi jednu misao koja je zastrašujuća: broj onih koji bi itekako bili spremni staviti sebe na raspolaganje i vrjednovati tuđu vjersku praksu itekako je velik.

Mnoštvo je površnih pretpostavki ili kvazirazmišljanja koji bi se mogli koristiti za opravdavanje ovakvog pogleda na vjeru. Takovrsno doživljavanje cilja vlastitog vjerskog obrazovanja moglo bi otvoriti vrata potencijalnom obliku muslimanskih distopijskih društava u kojima bi vjerska praksa bila bodovana. 

S druge strane, imamo mogućnost promovirati doživljaj vjere koji će razumjeti ljudske slabosti i usmjeravati ka njegovanju duhovnog puta.

Ako ostanemo posvećeni suštini vjere – iskrenosti, milosti i razumijevanju različitih stadija u kojima se svaki pojedinac nalazi – očuvat ćemo je od distopijskih scenarija, čak i u eri umjetne inteligencije.

(Preporod.info)