Šetnja voljenim gradom - Srebrenica

Piše: Ahmed-ef. Hrustanović

Večeras nakon jako dugo vremena odlučih da prošetam ulicama Srebrenice. Sve neka žurba, sve brzina, sve autom, a šetanja i hodanja, osim od kuće do auta i obratno, nikako nema.

Srebrenica već odavno ne liči na sebe. Noći su sve tiše i sve duže. Prolazeći pored praznih zatvorenih kuća prisjećam se ljudi koje sam tu zatekao, upamtio ih, a sada su na bolji svijet preselili.
Mnogo ih je zaista. Svjetala u kućama sve je manje. Od marketa do Učine Bašče dva i pol auta su me prošla. Ono pola auta je stalo iza mene negdje se parkira.

To je pola grada, desetine kuća. Sablasno i strašno. Svaka kuća svoju priču priča. Čini mi se sjene umrlih i ubijenih kao da su u zidinama i podrumima, čekaju na nekog da o njima priču ispriča.

A meni šetnja nikad više godila nije. Nekako, možda i previše uživam u ovoj tišini i gluhoći. Kako godine idu sve više mi prija mir i krajičak sobe. Možda to i nije dobro, možda i jest.

Možda ćemo u ovi tišini nestati kao ona skuhana žaba, bit će nam kasno da se iz nje izvučemo, ali, znajući sebe i ljude, samoća i gluho doba je prilika za samoobračun, jer, iako se sa manje ljudi susrećeš, više možeš pogriješiti i zagriješiti te je tako i više vremena potrebno za preispitivanje.

Iako nas je malo, lakše bi se mogli zbližiti i u blizini jedni drugima biti, jer koga imamo osim nas samih i Gospodara svih svjetova. Pa da, niko nam više i ne treba. Kad bi to samo shvatili nikakav vanjski faktor ne bi poremetio nas i naše stanje.

Mogao bih, čini mi se, sam u Srebrenici živjeti da nikog nema, opet bi mi bilo lijepo i ne bih se žalio, ali mi je važno kad imam s kim stati, razgovarati i razgovoriti i razgovoren biti.

Jedni drugima smo potrebni da se u hajru i dobru udružimo, nikako da sudjelujemo u grijehu i neprijateljstvu. To nas vodi u propast, kao pojedinca i kao zajednicu.

Ima dobrih ljudi mnogo više, samo slabo dolaze do izražaja zbog onih manje dobrih koji su glasniji, tako je to svugdje.

Tako šetajući mnogo misli leti kroz glavu. Nekad insan od ovog telefona ne može razborito ni da misli, bulji u neki svijet koji ga mnogo ne dodiruje, a život koji je oko njega ponekad i ne primjećuje.

Lijepa je naša Srebrenica i ovakva kakva je. Bolje nemamo, a bolju možemo izgraditi uradimo li ono što je do nas. Sigurno će onda i Gospodar ljudi učiniti ono što nije do nas i što mi ne možemo.

(Preporod.info)