Šejtanske obmane su za neke ljude kerameti

“Pa Iblis reče: ‘Gospodaru moj, zato što me zabludi prepusti, ja ću njima zlo na Zemlji lijepim prikazivati i doista ću njih sve zavesti, samo ne između njih one čvrsto Tebi robove odane!’” (Hidžr, 39-40)

Živimo u svijetu svakojakih apsurda. Nastupila neka čudna vremena u kojima vrijednosti znače malo ili nimalo. Sve se ispretumbalo. Sve nekako liči na izokrenutu priču. Svi smo pametniji i važniji od drugih. Kao da smo centar oko kojeg treba sve da se okreće i nama se podčinjava. Rijetko ko koga poštuje i uvažava.

Malo je ljubavi, ali puno zavisti i mržnje. Djeca viču na roditelje, a roditelji na djecu. Stariji se ne poštuju a malo je milosti prema mladima. Mir je izgubljeni dragulj a harmonija među narodima je apstrakcija o kojoj se samo govori ili piše. Mrtvo slovo na papiru!

Kao što reče pjesnik: “Tko bi gori, sad je doli, a tko doli, sad je gori.” Kad mislimo, govorimo i nešto radimo, mislimo da smo samo mi upravu. Pitanja postavljamo samo radi isticanja a ne porad stjecanja pravog znanja. Jer, zaboga, pravi odgovor ja znam. Još ako nešto pročitamo, niko nam ravan nije.

A šejtan “raste”, jer na taj način ljudi postaju njegove sluge. To i jeste njegova misija, da zavodi ljude i navodi ih na krivi put. Da im ono što je loše ukrasi i pokaže lijepim, da haram učini halalom, a da grijeh pretvori u vrlinu, vrijednost i progres.

Uzvišeni Allah kaže: “I Mi smo im zle drugove odredili pa su im lijepim prikazivali ono što su uradili i ono što će uraditi, i obistinila se i o njima Riječ izrečena o narodima koji su prije njih bili i nestali, od džina i ljudi. Oni su zbilja stradalnici pravi.” (Fussilet, 25)

“Ružni postupci njihovi čine im se lijepim.” (Et-Tevbe, 37) I jedan faraon, koji je govorio: “Ja sam gospodar vaš najveći!”, mislio je da je lijepo ono što radi. Uzvišeni Allah nas obavještava: “Eto, tako su se faraonu njegova ružna djela lijepim pričinjavala, i bio je odvraćen od Pravog Puta! A spletka faraonova samo je u propast dospjela!” (El-Mu’min, 37)

Pokoravajući se šejtanu, čovjek skreće s Pravog Puta i postaje čak nevjernik. Sjećam se da je sedamdesetih godina prošloga stoljeća izašla knjiga doktora Rešada Halife o važnosti broja 19 u Kur’an-i Kerimu. Bila je bestseler i hit među našom ulemom. I danas, ako je čitate, oduševit će vas. No, dr Halifa je postao žrtva šejtana jer se uobrazio i umislio da je iznad običnog čovjeka. Uobrazio se i pomislio da je Božiji poslanik, neuzu billah. Kada su ga upozorili da nema poslanika poslije Muhammeda, a. s., te da se pokaje i zatraži oprosta od Allaha, dž. š., rekao je da ne može jer mu to dolazi u snu.

Posjetivši Tucson u Arizoni, SAD, koncem prošlog stoljeća, vidio sam mesdžid u kojem je imamio dr Halifa. Rečeno mi je da ga je neko ubio nožem u mihrabu. Subhanallah!

Mnogi, pak, umišljaju da posjeduju keramete i da su na većim deredžama od drugih. Evo jednog sjajnog primjera za to, a koji je i bio glavni motiv za našu današnju hutbu.

Rekao je Ibn Hadž: “Prenosi se od nekih murida (sufijskih učenika) da je jedan murid prisustvovao medžlisu/skupu zikra i predavanja kod jednog šejha, a onda je iznenada prestao dolaziti i zikriti.

Šejh je upitao muride/učenike o njemu, a oni su mu odgovorili da je živ i zdrav i da nije bolestan, pa je šejh poslao po njega i kada je on došao, šejh ga upita: “Zašto si prestao dolaziti?” Odgovorio je: “Silno sam želio da postignem traženo (evlijaluk) i zbog toga sam neprestano prisustvovao dersovima i zikru. Međutim, sada sam to postigao i nema potrebe da prisustvujem.” Šejh ga upita: “Kako i šta si postigao?”, a murid ga obavijesti da svake noći klanja u Džennetu. Šejh se zaprepasti i reče: “Dragi sine, tako mi Allaha, dž.š., ja nikada nisam ni ušao u njega, nego, de povedi i mene sa sobom ne bi li i ja ušao u njega kao što si ti.” Murid odgovori: “Uredu, nema problema.”

Nakon toga šejh je pošao sa svojim učenikom i odsjeo kod njega, a onda, odmah poslije jacije, doleti velika ptica i sleti pred muridova vrata. Murid reče šejhu: “Ovo je ptica koja me svake noći na svojim krilima nosi u Džennet.” Nakon toga su šejh i murid uzjahali na leđa ptice i ona je poletjela sa njima. Oko sat vremena nakon toga ptica se spustila sa njima u mjesto sa izuzetno mnogo lijepog drveća. Murid je ustao da klanja, a šejh je sjeo. Murid se iznenadi i upita ga: “Zar nećeš sa mnom klanjati noćni namaz?” Šejh mu odgovori: “Dragi moj sine, ovo je Džennet, a u Džennetu nema namaza.”

Nakon toga murid je nastavio klanjati, šejh je ostao zadivljen i ushićen sjediti. I tako su proveli čitavu noć. Murid je klanjao, a šejh se divio džennetskim ljepotama. A onda, malo prije pojave zore ptica je ponovo doletjela i spustila se. Murid je završio sa svojim namazom i rekao svome šejhu: “Hajde, ustani! Vrijeme je da se vratimo u naše mjesto.” Šejh mu odgovori: “Sjedi, nisam nikada čuo da je neko ušao u Džennet, a nakon toga da je izašao iz njega.”

A onda je ptica toliko počela da udara svojim krilima i da krišti da se zatresla zemlja pod njima.

Murid je uplašeno i žurno nastavio govoriti svome šejhu: “Hajde, ustani da idemo, da nas ne zadesi kakvo zlo od ove ptice.” Šejh mu odgovori: “Zar ne vidiš da te ismijava, ona samo želi da te izvede iz Dženneta.” Onda je šejh počeo učiti Kur’an, a ptica je istog momenta odletjela. Ostala su samo njih dvojica da sjede u Džennetu i da se dive njegovim ljepotama, a onda, kada su se pojavili prvi sunčevi zraci i kada se razvidilo imali su šta i da vide, njih dvojica sjede na sred izmeta, đubrišta i smetljišta, a oko njih sve moguće nečistoće i prljavštine. Kada to vidje šejh žestoko ošamari murida i reče mu: “Ovo je taj tvoj Džennet koji si postigao zahvaljujući šejtanu, je li? Ustani i nastavi dolaziti na predavanja sa svojom braćom.” (Iz knjige “Allahove evlije i njihovi kerameti”)

Ma ko čovjek bio i ma koliko znao, treba znati da je njegovo znanje poput količine vode na vrhu igle zamočene u more. Uzvišeni Allah kaže: “A vama je dato samo malo znanja!” (El-Isra’, 85) A Sokrat je lijepo definisao koliko znamo: “Ja znam samo jedno, a to je da ništa ne znam.” Ništa ne znati, pak, je vrsta znanja, a to je  da ništa ne znamo. A saznanje da ništa ne znamo je prava mudrost.

Uzvišeni Allahu, povećaj nam korisno znanje, učini nas Tebi odanim, učvrsti nas na Pravom putu, popravi naše stanje, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima.

Piše: Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 20.03.2015. god.

(P. S. Čitam da su jučer, 19. marta 2015. godine, u Goraždu zasađene prve od 8.372 sadnice u znak sjećanja na Srebrenicu. Sadnice će rasti u Memorijalnoj šumi kao trajni podsjetnik na 8.372 žrtve srebreničkog genocida. Predlažem da se isti broj sadnica zasadi i u našoj, kao i drugim opštinama Bosne i Hercegovine, da bi nas i generacije koje dolaze uvijek podsjećale na genocid u Srebrenici.)