Metafizika dijaloga

Danas se o dijalogu govori mnogostruko. Od religijskog, sociološkog, etičkog, političkog aspekta. Smatra se da je on ovisan o mnogim faktorima. Tu ulaze dobra volja sugovornika, namjere, poštovanje drugog, karakter političkog diskursa.

No ishodište dijaloga je mnogo dublje od svih ovih faktora. Iskonski principi, refleksije praobjave, koje ne ostavljaju ljude ravnodušnima, mnogo su dublji od svakog diskursa, smatra Jozev Kušel.

Sagledavanje dijaloga iznutra pruža nam priliku prepoznati njegovu punoću mogućnosti. Čovjek je, najprije, otvoreno biće, otvorena egzistencija. Njegova otvorenost prema drugome predstavlja dijalog. Na taj se način izbjegava mogućnost čovjeka da postane subjekt, a sve osim njega, da bude objekt. Bit subjekta, kada se radi o čovjeku, i otvorenost prema drugima, ne idu zajedno. Prvi je zatvoreni princip.

Postavi li se čovjek za subjekta u odnosu na sve oko sebe, onda se on, jednostavno, apsolutizira, stavlja se u poziciju da sve objektivizira. Zbog toga, čovjekovo ja, koje govori o identitetu čovjeka, nije zatvorena cjelina u sebi. Svijest o svojem ja, ili samosvijest, nije priklještena za njim kao takvim, jer u tom slučaju nema dijaloga u istinitom smislu riječi i, jednostavno, radi se o jednom „skamenjenom“ dijalogu.

U ovom slučaju samoljublje i samodostatnost prepreka su dijalogu. Otuda, samoljublje i samodostatnost su najveći „laskavci“. Ondje gdje njih ima, tu nema dijaloga. Jer: ono što čovjek misli, u ovom slučaju, o sebi, o svojemu ja, vrti se u krugu i postavlja se u poziciji subjekta.

Njegovo samopostavljanje za subjekta nužno u sebi uključuje pretpostavku da sve osim onog ja ima biti objektom. A objektiviziranje nečeg u isto vrijeme podrazumijeva da ovo postane predmetom definiranja, a time i ograničavanja. Religijske tradicije bile su usredsređene na potiskivanje bilo kakve zamisli o apsolutiziranju čovjekovog „ja“. Svagda se tražilo da se ono transformira i preoblikuje.

Čovjekova otvorenost prema drugima sadržana je u njegovom egzistencijalnom odnosu. Po egzistenciji je on povezan sa onim što je različito od njega. Sve je potonulo u egzistenciju. On dijeli egzistenciju s ostalima. No njegova egzistencija ne potječe od njega samog.

Čovjek, prema religijskim tradicijama, jeste egzistencijalno povezan sa svojim Izvorom. Radi se o egzistencijalnom odnosu. On je svjedok tog egzistencijalnog odnosa. Nije ni aktivni subjekt, zatvoren u sebi, ni pasivni objekt, bez svoje aktivnosti u stvarnosti ili egzistenciji.

Time što participira u duhovnoj i fizičkoj stvarnosti, čovjek je na raskrsnici dvaju svjetova. Nosilac tog kosmičkog balansa, tvrdi Rumi, niko nije do čovjek. On nastoji domoći se sigurne osnove da bi održavao taj balans. Neki su tu osnovu nalazili u mišljenju, neki u ljubavi, neki u volji. To je stoga što se svaka od ovih činjenica smatrala komununikacijskom: ono što povezuje imanenciju i transcendenciju.

Stoga, ne smijemo smetnuti s uma da se u historiji filozofskih ideja susrećemo s mnogim metafizikama kao što su metafizika ljubavi, metafizika spoznaje, metafizika volje, metafizika svjetlosti... već prema afinitetu filozofa koji su Boga poistovjećivali s ovim svojstvima. Dakle, oni su bit Boga poistovjećivali s jednim od spomenutih svojstava.

Dijalog je čovjekov odnos prema sebi i svijetu. I mišljenje o sebi određena je vrsta dijaloga. I ljubav između Boga i čovjeka je dijalog, zastupaju sufije. Ponukani kur'anskim tekstom, oni govore o obostranoj ljubavi (mahabba), Božijoj prema čovjeku i čovjekovoj prema Bogu.

Ono što komunicira između jednog i drugog ja nije ono ja, već sadržaji potonjeg. Odnosno samo propitivanje čovjeka, pa i o samome sebi, predstavlja dijalog. I s knjigom koju čitamo uspostavljamo dijalog. I razumijevanje teksta jeste dijalog. Potreba za dijalogom i njegov karakter govore da nam nešto ipak manjka. Stremimo, po svojoj naravi, otvoriti se prema drugome. Upravo se ovdje pokazuje ontološka, od nas neovisna stvarnost dijaloga.

Čovjekovo propitivanje o sebi ili čežnja za nekim izvan nas, naprimjer, nisu rezultat našega ja. Odakle, ustvari, dolaze potonji? Ili, pak, odakle dolazi posjedovanje odnosa prema nečemu izvan nas?

Mi smo smrtni, a stremimo besmrtnosti. Mi smo nesavršeni, a dolazi nam ideja o savršenstvu, veli Dekart. Ako smo smrtni i nesavršeni, onda kako možemo biti subjekti, a čitava stvarnost oko nas objekt? Najprije bi se moglo kazati da smo mi objekti, a ne subjekti.

Budući da je Bog jedinstveni Subjekt, mi možemo biti samo objekti Njegove milosti, ljubavi, spoznaje – Božija svojstva koja su sveobuhvatna i u toj sveobuhvatnosti mi smo, kao ljudi, poput svega ostalog, saučesnici ili participijenti.

Ustvari, otvoreni smo prema njima. Ali ovdje otvorenost isključuje mogućnost biti subjektom ili objektom u pukom smislu riječi. Čovjek je, naučavaju neke sufije, poput Halladža, svjedok događaja relacije subjekta i objekta.

Skolastička filozofija ovaj je problem postavila u sasvim drugačijoj perspektivi. Riječ subjekt nije podrazumijevala ono značenje koje je dato u savremenoj filozofiji. Pojam subjekta, ima li se u vidu latinska geneza ovog pojma, pokrivao je egzistente u stvarnosti. I čovjek kao i svi drugi egzistenti u stvarnosti predstavljao je supstanciju koja ima svoju egzistenciju neovisnom o mišljenju. Sve stvari, prema tome, participiraju na egzistenciji.

Događaj njihove egzistencije podrazumijeva sâma participacija na egzistenciji. O ovome jednako uvjerljive dokaze nalazimo kod Ibn Sinaa, Tome Akvinskog, Duna Skota, Mulla Sadraa i dr.

Svako ja, bilo u kulturnom ili religijskom smislu, ukorijenjeno je u svojoj tradiciji, oblikuje se sadržajima te tradicije bivajući svjesno sebe samog. Ono se stječe svojom samosviješću kada je otvoreno sadržajima svoje tradicije. I ne samo prema svojoj već i prema drugim tradicijama. Otuda, dijalog se može razumijeti samo kao otvorenost. Zato se govori o dijalogu čovjeka s Bogom, s tradicijom, s prirodom.

U otvorenosti prema drugom, dijalog je izraz čovjekove nesavršenosti, njegove manjkavosti. Jednostavno, čovjeku nije dato da bude dostatan sebi samom. U otvorenosti ka drugom, nejednakim meni, sadržana je mogućnost da dođem do nečeg novog. Zbog toga je i čovjekovo mišljenje dijaloško, ono se mora odnositi na nečemu.

Ne mogu misliti, a da ne mislim o ničemu, tvrde neki filozofi poput Huserla. Ne radi se samo o mišljenju, već i o čuvstvovanju, koje jeste jedna vrsta dijaloga. I čuvstvo kao i misao dopire do nečega, uspostavlja komunikaciju ili dijalog (Bergson). Ne dopire samo misao do bitka, veli Berđajev, već i čovjekovo unutarnje iskustvo. Eto ontološke osnove dijaloga.

Čovjekova otvorenost izvan njega označava se slobodom. Čovjekovo ja, kao što zastupaju mistične tradicije svih religija, participira na slobodi, na Božijim karakteristikama, tako da je čovjek odnosno biće, ono je uspostavljeno komunikacijom. Da čovjek nije subjekt – samo Bog je subjekt, tvrde religije – sastoji se u tome što je čovjek smješten u slobodi i egzistenciji koje ne duguje sebi samom, tvrdi Jaspers.

Eto najvećeg dokaza da čovjek ne može biti subjekt, već samo jedan svjedok i participijent u slobodi i postojanju. Jer: njemu se ne mogu pripisati apsolutna sloboda i apsolutno postojanje.

S obzirom na to da sloboda drugog ne pripada nama, ona se ne smije objektivizirati. Ne može postati predmetom poput ostalih predmeta. Opredmećenje slobode ujedno je i njeno ograničavanje. Čovjekovo opredmećenje svojega ja – a to je onda kada čovjek nije svjestan o njemu i njegovoj otvorenosti – predstavlja njegovo otuđivanje i transformaciju u predmete poput drugih predmeta (Berđajev). Ono se, jednostavno, omasovljava.

Dijalog - aktivni princip

Ovdje moramo istaći činjenicu da čovjekovo ja nije statičan princip, nešto što počiva u sebi, već je ono aktivni princip. Dijalog onog ja je sami aktivni princip. Svoju aktivnost crpi iz njegovih dubina na kojima je ono utemeljeno.

Ako ovo ja ne crpi svoje sadržaje iz njegovih dubina i njegove otvorenosti prema svemu izvan njega, zadržavajući se samo na spoljašnjim objektima koje idu u susretu njemu, onda se ono pretače i otuđuje u objektivnom svijetu. Ono se, čak, u ovom slučaju, samootuđuje u svojoj religijskoj i kulturnoj matrici.

Religije, a posebno islam, usredsređene su na vraćanje i prisjećanje čovjeka svojega ja ili identiteta. Čovjek može zaboraviti na svoje ja ukoliko ne izlazi izvan tog ja, bivajući time jedna zatvorena cjelina. Vrtnja u krugu ne otvara mogućnosti i perspektive. Izlaženje iz svojeg ja, svijest o ne-ja, jeste dijalog sa svojim ja. U otvorenosti spram njegovog egzistencijalnog principa, Boga, zastupaju religije, kao zajednička osnova, iznalaze se autentične mogućnosti dijaloga s drugima.

Zatvorenost čovjekovog ja u sebi samom onemogućuje dijalog. Postavljanje ograde između našeg ja i drugog jeste ograničavanje našeg ja, padanje u zaborav i usamljenost. Zaboravljenost isključuje dijalog, a osamljenost jeste monolog.

Obogaćujući se sadržajima dubina, naše ja je u mogućnosti da se transformira, da komunicira s drugim i da nadilazi sebe samog, a da se pri tome ne izgubi. Sadržaji našeg ja omogućuju mu da transcendira sebe samog. Koliko je svjesno svojega ne-ja, ono je toliko i samosvjesno.

Tačno je da nema prijelaza od jednog ja u drugo ja. To je ono što čini identitet svakog ja. Identitet, ono ja, prethodi svemu. Ono što je isto sebi samom, veli Parmenid, ne može postati drugo. I Platon je tvrdio da nije jednako kazati „svako je isto“ i „svako je isto za sebe“. Prvo govori o jednakosti, a drugo podrazumijeva identitet (Hajdeger).

No nije takav slučaj sa sadržajima onog ja. Svaki identitet crpi i oplođuje svoje sadržaje od iskonskog principa i svoje tradicije. Otvorenost prema drugom, dijalog s drugim, sadržan je u svjesnosti nas samih i svjesnosti drugih o njima samima.

Ako svako ja zna o sebi, svjesno je svog egzistencijalnog principa, o svojoj slobodi i svjesno je znanja drugog ja o njegovom egzistencijalnom principu, onda se stvara mogućnost dijaloga.

Nema li se u vidu egzistencijalan princip i egzistencijalan odnos, koji se ne može objektivizirati, onda nema ni dijaloga. Isključi li se ovaj egzistencijalan odnos, onda kako je moguće da se nalaze u jedinstvu duh i tijelo, protežnost i mišljenje (po Dekartu) ili bezbroj svojstava supstancije (po Spinozi i Ibn Arebiju) ili veza između uzroka i posljedice (po Hjumu).

Ono što ih ujedinjuje nije bezgraničnost već egzistencija ili, kao što tvrde sufije „transcendentno jedinstvo bitka“. Uzrok participira u posljedici ili, pak, ova potonja nosi trag uzroka, a to je egzistencija. Misao postoji i protežnost postoji, tijelo postoji i duša postoji... i za jedno i za drugo ne može se kazati da ne postoje.

Ako ovi ne participiraju na egzistenciji, onda njih i nema. Ako im manjka egzistencija, onda su oni ništa.

Znanje i sloboda, imanentni svakom ja, koje je egzistencijalne prirode, princip su dijaloga ili komunikacije. Drugi, različiti od mene, nije drugi po mojoj ili njegovoj zasluzi. Drugi je upravo različiti od mene.

Mi smo kao različita bića došli na ovom svijetu i šta je ono što nas ujedinjuje. Svi smo mi po svom bivstvovanju svoji. Međutim naše bivstvovanje nije u sebi, niko od nas ne duguje bivstvovanje sebi.

Samo po postojanju mi se možemo razlikovati jedni od drugih. Ja se ne mogu razlikovati od onoga što ne postoji. Zbog toga neki filozofi govore da smo mi akti bivstvovanja (Mulla Sadra). Ovaj je filozof govorio o mawyudiyya. Ovaj pojam tačno se odnosi na ono što je Hajdeger govorio o egzistencijalu. A neki su ga imenovali aktom egzistencije, a ne egzistencijom.

Kao što čovjek ne smije zaboraviti na sebe tako ne smije zaboraviti i na drugog. Razlika je došla od nekuda. Ona se je dogodila i kao takva je data činjenica. Ako nema drugog, onda kako uopće mogu znati o sebi.

Ustvari, ništa u svijetu nije isto, nema ni dvaju identičnih stvari, tvrde neki filozofi, no tu je egzistencijalan odnos ili komunikacija; stvari po postojanju „komuniciraju“ jedne s drugima. Paradoksalnost, imanentna životnim situacijama, nadilazi se dijalogom koji je pravi poretkom. Islamski filozofi govorili su o mogućem biću ili postojanju. Mogućnost je temelj bićâ a otuda i čovjeka u svijetu.

Njihova mogućnost – koja je u njihovu temelju – otvara nove mogućnosti jer ona ipak dolazi od nekuda. Klasični islamski filozofi govorili su o „neaktualiziranim esencijama ili mogućnostima“. Ne događaju se oni u nekom vječnom toku bez osnove. Otuda, tajna koja transcendira sve te mogućnosti i promjene religije smatraju Bogom.

Zaključak

Pokazali smo da je čovjekov odnos s Bogom egzistencijalan. Izgubi li čovjek taj odnos, on će se zasigurno samootuđiti u svijetu, u svugdje prisutnoj masovnoj ili danas u globalizacijskoj kulturi. Ukoliko ne osvjetljava znanjem sadržaje koji čovjeku nadolaze izvana, ne zaboravljajući na svoje ja i na sadržaje što ih ono nosi iz svoje tradicije, čovjek će biti u mogućnosti da izgubi sebe samog, time što će se njemu nametnuti nešto će ga rastegnuti i pretvoriti u običan predmet kao i druge predmete.

A ako postane predmet, poput drugih predmeta, onda se on zakorjenjuje u svojoj samootuđenosti od koje se teško može istrgnuti.

(Hasan Džilo/Glasnik7-8, 2015)