Ideološki teolog VS Teolog

Piše: Alija Rahman

Ideologija je termin kojim se označava sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet, te shodno tome projiciraju aktivnosti i ciljeve. Uglavnom se upotrebljava za državno-političke projekte, vizije i stajališta.

Čvrst oslonac τὸ ϰράτος ili imperium ideologije predstavlja religija preoblikovana da bude u službi iste a opet religija kao sluga ima zadatak da „opismenjuje“ propovjednike, misionare, teologe koji najčešće jesu ljudi iskrene vjere ali i nesvjesni vlastitog ostrašćenog državno-religijsko-ideološkog pogleda.

Uz to, dirigovana vjerska indoktrinacija, limitirano obrazovanje na samo ono što državno-religijskom establišmentu pogoduje stvara ozbiljne pretpostavke da se dobije poprilično usko obrazovan ali i ideološki rigidan teolog.

Ideološki teolog VS Teolog

Ideološki teolog je diplomirao. Postao je magistar, docent... Dobio je idžazet. Sve to s nepunih 25 ili 26 godina. Krcat je "prepisanih" znanja a unatoč tome oličenje je smisla izreke koja kaže: Gdje je mudrost u moru znanja, gdje je znanje u moru instant informacija. Kako god, sve mu govori da je vrijeme da se objavi.

Instrumentarij za takvo što nikada nije bio raznovrsniji a publika (krvo)žednija. Facebook, Instagram, TikTok, YouTube... U naletu snage i umišljenosti, on je nemilosrdan u samoobjavljivanju. Živi fazu diktature aktivnosti, ali aktivnosti koja je vrpcom vezana za mikrofon, binu, govor i kazivanje smatrajući to vrhunskim dosegom teologije, misionarstva...

Smatra da kao "docent" zaslužuje biti mentor, ako ne svima, onda barem većini. Njegovi studenti trebaju da budu i drugi docenti koji ne misle kao on. Sve njih, iako su muslimani on treba da "prevede" u islam.

On ih treba povesti ka spasu jer mu je kazano da su zabludjelī koji čekaju ruku spasa i to njegovu. On je autoritet, korektor i moralno-intelektualni kolos (u fikhu, hadisu, ahlaku, akaidu osobito) bez kojeg bi život stao a vjera nestala. On nije svjestan da za posljedicu indoktrinacije državno-religijske ideologije proživljava mesijanski sindrom.

Zato u svome objavljivanju šišti i izvire iz svih danas dostupnih društveno-komunikacijskih mreža i sistema vjerujući da ako njegova riječ zakasni – svijet i vjera žive svoje posljednje dane. Bez mjere i ukusa, izrazito limitiranih vještina u vlastitom jeziku, upornost i energičnost samoobjavljivanja dostiže tačku krajnosti da više liči na skrivenu potrebu da se objavljuje Bogu, a ne publici koja ga prati. Iako nenamjerno ali tako zvuči, ideološki teolog svojim glasnim samoobjavljivanjem kao da od Boga traži da "sluša" šta on govori, piše, debatira i misli, dok s druge strane, istinski teolog uvijek, a i danas, s oprezom osluškuje šta Bog Dragi govori a svoj glas pred Njim nastoji učiniti što tišim i drhtavijim.

Ideološki teolog se olahko usuđuje odrediti gdje je kome mjesto na oba svijeta makar Bog htio drugačije. On "ne dopušta" Bogu da se smiluje grešniku (čak i pokajniku), već ga smiješta u deveti krug pakla, ali svoj ideološko-teološki džennet rado dodjeljuje svim lajk-pristalicama a posebno sponzorima.

Pokajnik, Božija milost i oprost su u mišljenju ideološkog teologa nespojivi osim ako se ne radi o sljedbeniku ideologije. Za pristalicu je priča o Božijem oprostu makar najgore činio i ne kajao se, dok je za sve druge priča o kazni i za najmanje prijestupe makar se kajali za njih. To zbog toga što je ideološki teolog obrazovan da misli i djeluje selektivno, ostrašćeno i pristrasno, isključivo vođen motivima ideološke i političke matrice iz koje je potekao iako toga ne bio svjestan.

Nasuprot njemu, istinski teolog nikada nije apsolutno tvrdio gdje je neko završio nakon ovozemaljskog života. On govori o pravilima i definicijama uopćeno ne spuštajući propise na pojedinca. S druge strane, to nikako nije u filozofiji mišljenja ideološkog teologa. Zbog toga je ovaj u stanju permanentne revolucije protiv istinskog teologa, jer ne voli teologiju u kojoj se ne sudi pojedincu, imenu i prezimenu, i to brutalno, krvnički i svakome ko stoji na putu ideologiji.

Istinski teolog, ma koje vjere, je teolog koji svojim pisanjima, mišljenima i kazivanjima nastoji govoriti o Bogu ali na ljudski i nesavršen način. Uvijek nastoji da izdvoji sebe kao subjekt od Boga kao objekta teološke misli. Time "ostavlja" pravo Bogu da se pita. Drugim riječima, nastoji da pobriše svoje JA i koliko je moguće dostigne stepen nepristrasnosti, predanosti i pomirbe s Božijim makar mu ne išlo u "korist".

Međutim, ideooški teolog s time nema problema. On uvjereno bdije nad svojim JA. Uvijek govori Bogu o sebi ili pak sebi o Bogu. Nenamjerno, ali bez Boga u oba slučaja. On je subjekt koji tumači Boga ali i objekt oko kojeg se vrti sva teologija koju će svakako on kao subjekt protumačiti. Time ulazi u prostor nedodirljivih Božijih ingerencija. Zato, on stalno dokazuje sebe i ubjeđuje Boga u sebe... Grubo zvuči, ali histerija samoobjavljivanja naslućuje ovu notu ličnosti ideološkog teologa.

Istinski teolog je oduvijek u pitanjima vjerozakona ili dogme nastojao tražiti opravdanje, olakšanje i nevinog - a ne krivca. U tome je sugestija na primarnu intenciju vjere a to je milost, ljubav, poštivanje života..., i najvažnije, prepuštanje Bogu konačnog suda za sve za svakoga ponaosob. Ali, ideološki teolog uglavnom vjeru čini nepodnošljivo teškom i ponajvažnije, traži krivca jer voli da sudi. Uz to, sebe redovito smatra pravednim sucem.

Njegov sud je tačno po Božijoj nakani i onda kada ognjem presudi najpokajnijeg grešnika bilo iz redova ljevičara, desničara, dojučerašnjih saveznika i sl. Moderna historija ideoloških teologa dokazuje da su na optuženičkoj klupi bili ljevičari, socijalisti, komunjare ali i desničari; afgano-talibani, ihvano-muslimani, sufije "heretici" i drugi, iako su mogli bolje proći da su se pokorili ideološkom teologu.

Ideološkog teologa najlakše i sasvim pouzdano je prepoznati po troje, koje po svaku cijenu želi i po jednome koje nikako ne želi: želi sud, sudstvo i suđenje. Na tom putu je spreman sve učiniti da sudstvo "preotme" od previše milosrdnog i za oprost zainteresiranog Boga i prigrabi ga sebi i svojoj teološkoj diktaturi. Ideološki teolog je sudac i mrtvima i živima. On je sudac, branitelj, tužitelj, porota i dželat. Ono pak, što nipošto ne želi je da bude na optuženičkoj klupi, jer je naučen da je "unaprijed" spašen.

Zašto da mu se sudi kada je toliko čist da niti grižnju savjesti ne treba osjećati a kamoli da bude suđen?! Konstantnom revolucijom protiv istinskog teologa on želi uvesti neku vrstu besklasne teologije gdje će svaki njegov student za vrlo kratko vrijeme preko instant seminara postajati novopečeni docent, učenjak, muftija i na koncu sposoban i vješt sudija da se razračuna sa zabludjelim istinskim teologom. Naravno, to je put anarhije koju nije teško ne primijetiti u ummetu pa i kod nas. S druge strane, istinski teolog zna bivati na optuženičkim klupama tražeći oproštenje i milost. To je kroz historiju stojički prihvatao i podnosio iako se nerijetko ispostavljalo da je bivao žrtvom političko-religijsko-ideoloških progonitelja i procesa.

Ideološki teolog je zapravo revolucionar u stanju permanentne revolucije. U tom smislu, on se samoobjavljuje kroz pisane članke, knjige i pamflete, rasprave i simpozije, uvijek sa mišlju da pristalice osokoli i pošalje u džennet a da "sektašima" što nemilosrdnije presudi. Kontrapunkt mu je istinski teolog koji nije niti ideolog niti revolucionar, nego nastoji biti poslušni vršitelj Božije volje koji odgovorno pristupa Njegovoj riječi uz redovito priznanje da je moguće da u svojim tumačenjima griješi i ne dajući sebi prerogative da ikome oduzme pravo na Njegovu milost i oprost.

Također, ideološki teolog je kao rijetko ko vispren da neistomišljenika "natezanjem" argumenata osudi i diskreditira a da u isto vrijeme za svoj prijestup nađe "argumentirano" opravdanje.

Neumoran je i na duge staze spreman da najprizemnije i lukavo etiketira i na odstrel dovodi neistomišljenika, no, ako se neko usudi da ukaže na njegove propuste, teško je iko kao ideološki teolog spreman tekstovima vjere argumentirati kako je on mazlum, kako mu se skrnavi čast itd.

Tako sebe predstavlja nevinim, jer nipošto ne prihvata biti na klupi kritike... Dok on na raspelo odvodi druge, s jedne, on nipošto nikome zulum ne čini s druge strane, jer to nalažu „argumenti“ koji su po pravilu uvijek ispravniji i autentičniji od argumenata onih koje razapinje. Ako bi kojim slučajem došao do zida i bio postavljen na optuženičku klupu, vispren je ići u do tada nepojmljiv korak unazad pa dvolično insistirati na jedinstvu, vjerskom bratstvu...

U savremenosti koju karakteriziraju razne ideologije pa i religijske, nije najvažnije pitanje ko je / su ideološki teolog / zi kao personaliteti, već odgovoriti na pitanje koja je od brojnih današnjih muslimanskih teologija ideološka a koja nije?! Rekao bih da je političko-religijsko-ideološka svaka koja "trči pod skute" bilo kojeg a osobito političkog sistema i establišmenta. Takva nije samo ona teologija koja štiti svoj dignitet i autoritet. Ona kojoj se dolazi, koja se uvažava i poštuje. To zapravo i jeste sunnet i praksa prvih generacija muslimanske elite, teologa, znanstvenika, sufija...

Ovo ne znači da istinska teologija bezrazložno prkosi političkom sistemu ili da traži sukobljavanje. Ne! Ona poštuje, uvažava i traži saradnju ali isto tako pod svaku cijenu kani ostati čista od vrlo često nečasnih namjera sistema moći koji je želi učiniti svojom slugom. Samo tako teologija ostaje biti vjera a ne puka religija, osobito ne političko-ideološka.

I istinski teolog poput ideološkog može imati svih gore spomenutih osobenosti. No, u tom slučaju je riječ pojedincu, dok je kod ideološkog teologa riječ o organiziranoj i programski uređenoj političko-teološkoj misli koja je sjemenište desetina i stotina takvih s kojima se ciljaju ozbiljni lokalni i globalni projekti i rezultati. I na koncu, kako se boriti protiv političko-religijsko-ideoloških teologija?

Nekoliko je razloga zbog čega je danas gotovo nemoguć bilo kakav ozbiljan i učinkovit kontrapunkt: a) Jer je političko-ideološka teologija sponzorirana od izrazito moćnih sistema; b) jer je ideološki teolog izrazito sklon populizmu kojim pod svoje skute magnetizira muslimanske mase, dok je populizam s druge strane neprihvatljiv koncept pristupa vjeri za istinskog teologa; c) jer istinska teologija (muslimanska) danas nema moćnog sponzora što je glavni faktor njezine sporosti i nemoći da bude "konkurentna" političko-religijsko-ideološkoj teologiji.

Iako su izvorišta današnjih muslimanskih ideoloških teologija u svijetu i kod nas dobrano poznata, ovim pisanjem se ne želi niko izravno izdati i pokazati.

Jer, istini za volju, iako su neke rigidnije od drugih, ipak, političko-religijsko-nacinalističke muslimanske teologije danas, izviru i nešto istočnije i zapadnije od "istoka" a njihove žrtve su istinska teologija odnosno vjera i muslimani općenito.

(Preporod.info)