Religija i sveto u politici

Piše: Elvedin Subašić

Politički islam je kovanica kojom se danas predstavlja politički angažman pojedinaca, grupa i pokreta koji zasnivaju svoje djelovanje na svom razumijevanju islamskih principa. Međutim, ova kovanica je postala i sredstvo diskreditiranja u medijima i javnosti, odnosno protivnici su mogli ovako označiti brojne političke pokrete i stranke koje proizilaze iz islamskog kulturološkog kruga ili imaju značajan broj muslimana u svojim redovima kako bi kod javnosti stvorili osjećaj straha od ekstremizma koji se manifestirao u brutalnim napadima ili djelovanju grupa poput Al-Kaide i ISIL-a.

Na ovaj način se nastoje diskreditirati i politike država koje su inače sekularne.

Evropski političari i mediji su vrlo često dovodili u vezu islam, politiku i radikalizam u kontekstu turske državne politike i aktuelnog predsjednika Turske. Tako se stječe dojam da sekularizam kod nemuslimana znači, pored ostaloga što ovaj pojam podrazumijeva, duboko poštovanje religije bez obzira na njen zakonski status, dok kod muslimana uspješan sekularizam je samo onaj koji znači bijeg od religije pa čak i odricanje od njenih učenja.

Ovo zvono nad glavama muslimana, nemuslimanski političari širom svijeta mogu iskoristiti bilo kada i pri tome kazati da to rade kako bi se zaštitio trenutni sekularni poredak i društvo, a ne specifične religijske vrijednosti.

Na taj način se kreira stav kod javnosti da se čuva sekularizam i da religija, naprimjer kršćanstvo, nema veze s politikom. Kada se ozbiljno pogleda sekularizam u Americi, civilizacionizam u Evropi, cionizam u svijetu ili hindutva u Indiji teško je reći da religija nema važnu ulogu u političko-nacionalnim agendama ma koliko se one distancirale od religija, odnosno tako se predstavljale u svijetu.

U Boga mi vjerujemo

Sjedinjene Američke Države kao najbolje društvo na svijetu za ispoljavanje ličnih uvjerenja pa tako i vjerskih je sekularno društvo, ali to ne znači da religija ne igra važnu ulogu u njenoj politici.

Američki predsjednik George Bush je 2003. godine u povodu završetka rata u Iraku vojnicima citirao Bibliju, što je prema Karen Armstrong „"tkrilo mesijansku crtu Bushove administracije2, a sam Bush je bio uvjeren da ratove koje je pokrenuo usmjerava sam Bog.

Ovaj predsjednik je rat protiv terorizma nazvao krstaškim, a prema Ahmedu Akbaru prije same invazije na Irak određeni kršćanski propovjednici su se pripremali da pošalju svoje misionare u ovu zemlju s milionima primjeraka Biblije kako bi preobratili stanovništvo u kršćanstvo.

Poznata uzrečica "U Boga mi vjerujemo" (In God We Trust) nije moto neke zemlje s većinskim muslimanskim stanovništvom, kao npr. Turske kod koje je moto "Mir kod kuće, mir u svijetu", već Amerike.

U ovom najslobodnijem društvu na svijetu svako ko se želi baviti politikom trebao bi računati na svoje dobre veze s glasačkim tijelom koje ne oprašta (lahko) neuključenost u rad lokalnih crkvi ili vrijeđanje kršćanskih vrijednosti svojim stilom života. No, postoje i izuzeci od kojih je svakako novi-stari američki predsjednik Donald Trump koji nema ni lokalne crkve niti je ikada mnogo ulagao u populizam usmjeren prema vjerničkoj populaciji.

Kada je riječ o odsustvu religije u evropskim društvima, ono može biti više ili manje naglašeno, ali religija je prisutna u svim segmentima društva, od obrazovanja do politike. Zastave mnogih evropskih država s križevima, bez obzira na njihovo udaljavanje od religije, zauvijek čuvaju i ističu religijski identitet tih država. Uloga religije u političkom životu i onih zemalja koje prednjače po sekularizmu i laicizmu posebno je vidljiva prilikom opisa "onih koji ne pripadaju Evropi", odnosno zvono nad glavama muslimana nije samo radi očuvanja sekularizma, već i radi buđenja srednjovijekovnih fobija prouzrokovanih ratovima između kršćana i muslimana, poput križarskih pohoda.

Što Evropa postaje sekularnija, sve je više prikazuju kao kršćansku

Koliko god evropski političari bili udaljeni od religijskih principa i vrijednosti te zagovarali čak i antireligijske zakone, mnogi će posegnuti za retorikom o zaštiti kršćanskih vrijednosti kada se govori protiv migranata koji i nisu svi muslimani.

O zaštiti "kršćanske Evrope" kod određenih političara je sjajno pisao sociolog Rogers Brubaker: "Što Evropa postaje sekularnija, sve je više prikazuju kao kršćansku... Umjesto da ih utrpavamo u neodgovarajuće stare kategorije, trebamo uvidjeti da su mnoge antiimigrantske stranke danas izgradile novi politički diskurs koji bismo mogli nazvati ‘civilizacionizmom’.

Civilizacionizam su usvojile holandska Stranka za slobodu, Danska narodna stranka, norveška Stranka progresa, finska stranka "Pravi Finci", Švedske demokrate, francuski Nacionalni front i, u određenoj mjeri, belgijska stranka Vlaams Belang (Flamanski interes), austrijska Slobodarska stranka i italijanska Sjeverna liga (ali ne i Alternativa za Njemačku, koja je ostala bliska tradicionalnoj nacionalističkoj krajnjoj desnici). Novi civilizacionizam je paradoksalni spoj "identitarnog" kršćanstva, sekularizma, filosemitizma, islamofobije, pa čak i nekih elemenata liberalizma, kao što su podrška rodnoj jednakosti i pravima homoseksualaca.

On pretpostavlja jedan panevropski civilizacijski identitet koji tvrdi da je ugrožen od islama i u sukobu s islamom, shvaćenim kao odvojenom i tuđinskom civilizacijom. Ovaj novi diskurs je suptilniji od onog eksplicitnog koji koriste ekstremni desničarski pokreti i stranke, ali koji, također, predstavlja ozbiljnu opasnost za liberalnu demokratiju. Civilizacijskom populizmu je još prije deceniju i po put prokrčio holandski političar Pim Fortuyn. Pomodan, otvoreni homoseksualac, bivši marksistički sociolog... Ponosno se prozvavši ‘Samuelom Huntingtonom holandske politike’ Fortuyn je prizivao sablast ‘sukoba civilizacija’ u Evropi, sukoba između onog što je nazivao ‘judeo-kršćanskom humanističkom kulturom’, koja je liberalna i otvorena, i islamske kulture, koju je žigosao kao nazadnu i represivnu, posebno u pitanjima roda i seksualnosti..."

Zastava Izraela – rijeke ili molitveni šal

- Ako bismo morali odabrati jedan fenomen koji je bio ključan za nastanak moderne izraelske države, u najuži bi izbor ušao – sekularizam - započeo je jedan svoj rad politolog i historičar Boris Havel, objasnivši kako je došlo do toga da su današnji branioci cionizma religiozni Jevreji.

Ako se igdje u politici manifestira religiozno to je u slučaju Izraela, države koja nije odredila državnu religiju. Netanjahuovo citiranje Biblije prilikom izraelskog osvetničkog pohoda na Hamas, a kasnije i pokolja civilnog stanovništva Palestine, moglo je iznenaditi samo one koji nisu upoznati u kojoj mjeri judaizam oblikuje izraelsku politiku kao i cionizam, bez obzira koliko je cionizam daleko od jevrejskih tradicionalnih učenja.

Povratak Jevreja u Svetu Zemlju i obnova slave nekadašnjeg Jerusalema je temelj kasnijeg političkog pokreta koji poznajemo kao cionizam. Ovaj temelj je udario ne jevrejski političar, već rabin Juda Alkalaj rođen u Sarajevu 1789. godine koji je utemeljio i neka prva jevrejska naselja u Palestini.

^{Šta znače plave linije na izraelskoj zastavi? Riječ je o religijskom simbolu}

Teoretičar cionizma Israel Eldad kao izvor cionizma vidi u neprestanoj težnji Jevreja za otkupljenjem kod Boga od vremena uništenja hrama u Jerusalemu. U centru cionističke politike je Zemlja, baš kao i kod brojnih drugih jevrejskih pokreta i organizacija. Ta zemlja je obećana i sveta zemlja prema biblijskom obrascu i njene nacrte moguće je vidjeti ne samo u različitim formama današnjih internetskih izdanja, već i mnogo ranije kada su bili na ramenima jevrejskih vojnika. Irgun (Nacionalna vojna organizacija u zemlji Izrael) je na svom amblemu pored puške kao simbola borbe imala kartu koja je pokazivala granice zamišljene jevrejske države. Irgun je bio militantni ogranak Histadruta, jevrejske organizacije koja se bavila političkim pitanjima, ali je Irgun nastojao da koristi oružanu borbu za postizanje svojih ciljeva.

Irgun je odgovoran za nekoliko brutalnih napada. Jedan od najpoznatijih u kojem je Irgun bio umiješan bio je masakr u selu Deir Yassin, 1948. godine. Ovaj napad je postao simbol nasilja tokom arapsko-jevrejskih sukoba uoči osnivanja Izraela. Tokom napada, oko 100-250 palestinskih civila ubijeno je, a mnogi su bili mučeni ili ubijeni u brutalnim okolnostima.

Napad je postao izvor velike međunarodne kritike prema Irgunu i drugima, iako je organizacija tvrdila da je to bila vojna operacija. Irgun je također izvodio niz napada na arapska naselja tokom 1947. i 1948. godine, a u njegovim operacijama su često stradali i civili. Cilj je bio stvoriti strah među arapskim stanovništvom, kako bi se olakšalo širenje jevrejskih naselja u Palestini.

Koliko god Netanjahu nastojao opravdati svoje ratne ciljeve zaštitom mira na Bliskom istoku, ističući i savezništvo s određenim arapskim državama, religijsku pozadinu izraelske politike koju zastupa prezentirao je u oktobru prošle godine podsjetivši svoj narod na biblijsku priču o Amaleku: "Tora nas upozorava: Sjeti se šta su ti učinili Amalečani!“Riječ je o jednoj od temeljnih priča u Tori prema kojoj su Amalečani brutalno napali Izraelćane i stvorili strah među njima, iako su Izraelćani bili jači.

Prema turskom teologu i istraživaču historije Nuhu Arslantašu u jevrejskoj tradiciji osveta Amalečanima se smatra Božijom osvetom, samim time i poštovanjem Boga: "Najvažnija i primarna vjerska dužnost (mitzva) koju Izraelćani moraju kao nacija ispuniti kada uđu u Palestinu jeste ‘potpuno brisanje i iskorjenjivanje sjećanja na Amaličane ispod nebeske kupole.’ Čak se ni njihove životinje neće ostaviti na životu, da se ne bi reklo: Ovo su životinje Amalekove."

U arapskom svijetu je rasprostranjeno mišljenje o izraelskoj zastavi koje su Palestinci protumačili, odnosno da dvije plave linije na zastavi Izraela predstavljaju dvije rijeke – Nil i Eufrat. Prema tome, Izrael bi se trebao rasprostirati na teritoriji između ovih dviju rijeka i ta država bi uključivala i teritorije drugih arapskih država, baš kako su na to računali i militanti u Irgunu zbog čega su i imali specifičan amblem na svojim uniformama.

Ipak, priča je drukčija, ali ne udaljena od religije. Iako autor velike studije o izraelskoj zastavi Željko Heimer dokazuje kako Davidov štit ili Davidova zvijezda nije nikad bila povijesno jevrejski simbol, na izaelskoj zastavi ova zvijezda s dvije plave linije na bijeloj podlozi ima religijsko-povijesni karakter. Jevreji bez države su dugo vremena nastojali dati prijedlog najbolje zastave kao simbola pod kojim bi se Jevreji trebali okupljati. Tako je bilo sve do 1897. godine kada je populariziran prijedlog zastave koja ima današnji izgled: Davidova zvijezda u sredini s dvije plave linije ili trake koje predstavljaju šal (talith) koji Jevreji koriste kada se mole. Inače, plava boja, kao boja neba, ima posebnu simboliku u judaizmu i njome se boji odora prvosveštenika Izraela.

Krsna slava i "državni praznici"

Prizivanje Boga i pozivanje na sveto u političkim agendama bilo je posebno izraženo i tokom agresije na Bosnu devedestih godina. Srpski političari se ne utrkuju da citiraju vjerske tekstove, kako sebi za pravo daju bošnjački. No, za razliku od bošnjačkih političara koji time žele samo pridobiti biračko tijelo, srpski političari svoju politiku posvećuju, doživljavaju svetom misijom i strateški čuvaju mogućnost utjecaja Srpske pravoslavne crkve na politiku.

Osim toga, samo ime ove crkve je zauvijek vezano za političko-nacionalni sentiment i nije riječ o nekoj pravoslavnoj zajednici, već onoj koja treba da bdije nad političkim programima Srba, što se pokazalo i tokom donošenja zadnje deklaracije Svesrpskog sabora.

Prema ovoj deklaraciji religijski praznik Sretenje i Dan državnosti Republike Srbije i Dan državnosti Republike srpske treba ujedinjeno i zajednički proslavljati, ali i 9. januar kao Dan nastanka Republike srpske i krsne slave. Svesrpski sabor je potvrdio da je himna "Bože pravde" svesprska himna. U ime Boga i pravoslavlja u Ukrajini je poginuo prošli mjesec i Veljko Mijatović iz Boljanića kod Doboja, od kojeg su se boračka udruženja iz RS-a oprostila kao od "heroja koji je poginuo za pravoslavlje".

No, i Srbi kao i drugi narodi nemaju zvono nad glavom kao muslimani da im se govori o političkom ili radikalnom pravoslavlju.

(IIN Preporod)